Ako se mene pita, godinu koja upravo istječe većim su dijelom obilježili davno dokazani autori od kojih sam zadnjih godina pomalo digao ruke. Albumi Paula Westerberga, Chrisa Cacavasa, Toma Waitsa (zanimljivo - svaki po dvije odvojene ploče!), pa zadnji album Stevea Earlea, nesumnjivo su sjajni. Društvu otpisanih, zaboravljenih ili barem marginaliziranih "mavericka" pridružio se novim pjesmama i Dean Wareham. Njegovi Luna, doduše, nisu osobito padali u kakvoći svojih pjesama, no zadnje (vrlo dobre ) ploče "Pup Tent" i "Days Of our Nights" ipak nisu dosegle plafone postavljene albumima "Lunapark" i naročito "Bewitched". O remek-djelima njegove stare grupe Galaxie 500 da i ne govorimo. Wareham i dalje stvara svoju glazbu, prividno nezainteresiran za recentni glazbeni okoliš. Kažem "prividno", jer mu je angažman prominentnog Davea Friedmana (valjda ne moram isticati tko je (ponekad i pre-)hvaljeni gospodin) te Genea Holdera (pridruženog člana legendarnih dB's) jedan od boljih poteza u već petnaestogodišnjem muvanju po američkom rock podzemlju. Friedman je mixao nove Warehamove pjesme, a Holder ih je producirao. Friedman im je ulio još topline i prozračnosti, ugodni i odmjereni space-pop štih. Holder im je, što se dalo i očekivati, podario neponovljivi zvuk gitare. No da ne bi bilo zabune, Wareham je i dalje svjetski prvak snenog vokala i laganih gitara, a "Romantica" je , srećom, još jedna njegova "indigo-ploča". Najbolja od Galaxie 500 dana. Da je imala prigodu poslušati pjesme "Dizzy" ili "Lovedust" naš bi vrla Ivana Đerđ-Dunđerović za njih možda napisala: "suptilna zvučnost i polaganost u iskazu... naplavine nježnosti i senzibiliziranog mrvljenja predodžbi o svijetu, samoći i ljubavi...". Dodao bih tek - pop album godine!