Na naslovnici svog novog albuma "Silver Lake", Vic Chesnutt leži u travi sa invalidskim kolicima u pozadini. Na zadnjici ovitka, njegova je silueta. Tužan je to prizor - u grču, on se pridigao iz svoje "užarene stolice". Ipak, neostvarivu želju da ponovno hoda i trči, on već desetak godina ostvaruje svojim prekrasnim pločama. Dakako, vjerujete li - poput njega i mene - u moć riječi. "Riječ je noga, potajno", parafrazirat ću našeg vrlog pjesnika Hrvoja Pejakovića, s kojim Chesnutt dijeli nesretnu invalidsku sudbinu, nakon što ga je automobilska nesreća u mladosti prikovala za invalidska kolica. No za veći je broj današnjih dobrodržećih, zdravih i čitavih rockera on pravi pravcati Abebe Bikila ili možda Haile Gebreselasije. On svojim pjesmama trči, juri, sprinta, diše punim plućima i ruši granice ljudskih mogućnosti. I rekoh maloprije "riječ", jer Chesnutt je pjesnik prije svega (i jedan od najboljih i najlucidnijih koje je rock and roll ikada imao - nudi fascinantnu smjesu cinizma, reizma, inteligentnih socio-polit opservacija i vulkanskih emocija, a nikada samosažaljenje, što bi netko mogao očekivati), a tek potom opičeni psycho-folker čije su skladbe odrazi južnjačke glazbene tradicije u razbijenom zrcalu. Nakon ponešto "tanjih" ploča "Merriment" i "Left To His Own Devices" (mislim, za njega "tanjih", a za većinu nedostižnih), "Silver Lake" je potpuni povratak u formu. Iza njega je vjerojatno "najpismenija" pratnja koju je do danas okupio (producent je znani Mark Howard, a sviraju Don Heffington, Mike Stinson, Doug Pettibone i dr. maheri). Njihova sjajna svirka (puni zvuk banda!), međutim niti trunčicu nije naudila "niskobudžetnom" šarmu na koji nas je Chesnutt navikao. Velika ploča, velikog autora! Toliko.