John Stirratt je možda boljim poznavateljima ''americana'' scene poznat kao jedan od osnivača (basist) i stalnih članova Wilco banda. Njegov glazbeni put je počeo nešto prije u The Hilltops u kojem je svirao zajedno sa svojom sestrom Laurie Stirratt i njezinim tadašnjim suprugom Caryjem Hudsonom koji kasnije osnivaju Blue Mountain. John već početkom devedesetih prelazi u Uncle Tupelo i sudjeluje u stvaranju njihovog albuma Anodyne, da bi zatim sa Wilco snimio tucet albuma.
Circles je drugi album projekta Autumn Defense kojeg je Stirratt pokrenuo zajedno sa Pat Sansoneom (Swan Dive, Kim Richey, Ryan Adams, Josh Rouse, Joseph Arthur...). Njihov prvijenac iz 2000-te Green Hour sniman je nedugo iza izlaska Wilco Summerteeth albuma te se time nekako i glazbeno nadovezao na njega. Sam Stirratt to objašnjava neprekidnim sviranjem i snimanjem s Wilcoom iako nije htio da to tako djeluje. Pjesme pune pitkih melodija, pop senzibiliteta, duhača i blagih tragova countryja i soula kvalitetom su ipak odskakale od slične glazbene produkcije. Tople melodije koje su odzvanjale s toga albuma grijale su jesenja srca smrznutih čikaških Stirratttovih sugrađana.
Kako mnogi od Vas znaju Wilco su prošle godine izbacili svoj Yankee Hotel Foxtrot album i uzimajući u obzir ovo što sam gore rekao može se predmnijevati da i Circles zvuči blisko Yankeeju, ali baš i ne toliko jako kao što je Green Hour imao reference spram Summerteetha. John Stirratt je ovaj put samosvojnije i ozbiljnije pristupio svom solo projektu i tako je dobio, po meni, i žanrovski i aranžmanski dopadljivo djelo. Sa svojih 37 minuta i deset pjesama (jedna manje od prethodnika) album djeluje zaokruženo, promišljeno i kvalitetno (dok je Green Hour imao nekakvu samodopadnu pokretačku snagu opterećenu teškim radom i potpunim predavanjem Jeffu Tweedyju i njegovom glazbenom čedu. Circles se napokon može ''malo više'' nazvati samostalnim projektom). Temelj je i dalje pitka, melodična pop toplina (vrlo bliska Lennon-McCartney miljeu). Ovaj put melodije nisu toliko začinjene s trubačima, pjesme su laganije, smirenije i imaju lijepi opuštajući ugođaj. Album uveliko podsjeća na glazbeno slične uratke s početka sedamdesetih koji su uglavnom dolazili sa vječno osunčanih predjela zapadne obale SAD-a. Mirnoća i sklad pjesama obuzimaju slušatelja zajedno s pitkim ljubavnim tekstovima kakve preferira John Stirratt. Sansoneove klavijature u svim pjesmama imaju zadatak da slušatelja još više uljuljkaju u jednu ugodnu letargičnu atmosferu, što se podebljava gudačima i trubačima u nekim pjesmama. Jedina pjesma koja možda malo odskače od cjelokupne atmosfere albuma je Why I'm Like This u kojoj svoj gitaristički doprinos daje sam Jeff Tweedy, jer svojim malo bogatijim aranžmanskim zvukom najviše podsjeća na Green Hour što samo dokazuje one tvrdnje sa početka teksta. No, to pokazuje i veličinu i jakost Tweedyja kao autora. Some Kind Of Fool neodoljivo podsjeća na McCartneyevu Across The Universe. U The Answer gostuje Andrew Bird, ali to samo navodim kao fakt jer se njegova violina baš i ne ističe kao glavni sastojak te pjesme. Meni su nekako najdojmljivije one laganije, nostalgično-beatlesovske Silence i Circles, WestCoast-folk-pop balade The Sun In California i The World (Will Soon Turn Our Way) te najviše Tuesday Morning u kojima Sansone sa svojim klavijaturama stvara neopisivo toplu ugodu i blaženstvo. Lijep album!