Premda sam već u nekoliko navrata iskazao otvorenu skepsu prema novim rock and roll mesijama, te sam sebi obećao da slične stvari više neću raditi, povratnički album grupe Cynics jednostavno zahtijeva još jedno "istjerivanje pravde". Zapravo, nemam ništa protiv skupina poput White Stripes, The Kills ili Black Keys (dapače, mislim da rade dobre, uzbudljive pjesme), no njihov vrtoglavi uspon na rock and roll hijerarhiji omogućili su "leševi" neznanih/malo znanih garažnih heroja koji svoje javno priznanje nikada doživjeti neće (od 13th Floor Elevatorsa do Monomen). Minulih je desetljeća garažni rock javno preziran i guran pod crveni tepih kojim su hodali sumnjivi rock uglednici. Odjednom su se stvari stubokom izmijenile (i sve to prilično smrdi, jer samo je pitanje vremena kada će industrija zabave okrenuti leđa svojim novim štićenicima). I premda mi je s jedne strane drago da top ljestvice opsjedaju novi "opaki" dečki s gitarama, s druge strane smeta mi činjenica da se takvo što nije nekoć dogodilo, npr. Cynicsima. Oni su, na sreću, preživjeli ("living is the best revenge", upravo tako). Točnije , ustali su iz mrtvih, nakon što punih osam godina nisu napravili ploču, i potpuno nezainteresirani za recentni glazbeni okoliš oni piče dalje. Osvrnem li se unatrag, najveći propust koji sam napravio tijekom minule godine bio je neodlazak na njihov hvaljeni jesenski zagrebački koncert u KSET-u. Dakle, Cynics (iz Pittsburgha u Pennsylvaniji) su na rock scenu kročili prije dvadesetak godina. Do današnjeg dana stvorili su nekoliko vrijednih ploča (poput "Blue Train Session", "Rock 'N' Roll" i meni najdražeg "Get Our Way" iz 1994.) i kult među zaljubljenicima u pravi, pošteni rock and roll, stvaran iz čistog nepomućenog zadovoljstva i neizmjerne ljubavi. Prosječnom bi hrvatskom slušatelju Cynics trebali biti zanimljivi po još nečemu. Kičmu banda čine ljudi osebujnih prezimena - pjevač Michael Kastelic i gitarist Gregg Kostelich. Potonji je i osnivač "Get Hipa", jedne od ultimativnih ovovjekih nezavisnih rock and roll etiketa. Kada se svim diskografskim činjenicama doda još i tvrdi i nepopustljivi independent stav, tada je jasno da ovdje govorim o jednoj od najznačajnijih garažnih skupina svih vremena! Njihov povratnički album "Living Is The Best Revenge" (objelodanjen je 2002., no zaživio je tijekom prošle godine) producirao je Tim Kerr, još jedan garažni veteran. Rezultat je izuzetno čvrsta, odrješita, visokooktanska ploča, kakvima je Kerr uvijek sklon, a Cynics povremeno (sjajni, davni "Rock 'N' Roll" slovi za njihovu najžešću ploču, u opusu prošaranom psihodelijom, čak folkom, neskrivenim utjecajima Shadows Of Knight, The Seedsa, Byrdsa, The Crampsa). Pjesme "Marianne", "The Tone" ili "Shine" nisu dosadne i jednoznačne. U njima iz bučnog kovitlaca gitara proviruju melodija, usnjak i orgulje, a Kastelic pjeva (i vrišti) kao da ga sami vrazi tjeraju. Cynicse ne zanima "forenzika" pjesme - oni u najboljoj (i jedinoj, pravoj) rock navadi ostaju na površini jednostavnih, neposrednih i nadasve ljudskih iskustava. Bučno, sonično, a opet melodično i romantično. Bravo, bravo majstori!