Kako želite da vam se servira homoerotičnost u današnjoj indie glazbi? Da vidimo opcije. Pansy Division su ponosni i dobroćudno groteskni, a gayevima poručuju kako je sreća najjače oružje u borbi protiv homofobije. Stephen Merritt je tako ah ah romantičan i govori nam kako svatko kliče «Aleluja!» kada njegov dečko hoda ulicom, te na kraju krajeva niti ne mari na svijet oko sebe. Jamie Stewart iz Xiu Xiu je pak poslovično morbidan: uz prebiranje akustične gitare moli svog omiljenog snagatora da mu svrši na usne prije nego što će ga kremirati. Dakle, imamo zdravi punk stav, poetsku melankoliju i fizičko/mentalno manipuliranje i ne možemo tvrditi da nemamo izbora. Negdje u taj spektar raspoloženja i stavova lani se iz potpune anonimnosti drsko ubacio Joel Gibb sa svojim Hidden Cameras. Sa staništem u hiperliberalnom Torontu, HC su odmah privukli pažnju svojim frenetičnim nastupima gdje svirači, žongleri, go-go plesači i plesačice razoružavaju publiku u rekordnom vremenu. Nakon lokalne zajednice, mamac su zagrizli Rough Trade, te kritičari i publika širom svijeta. Unisono oduševljenje s kojim je prihvaćen njihov prvijenac ne začuđuje s obzirom da su HC snimili zaista sjajnu ploču. Band je u svoj žrvanj ubacio starinski songwriterski folk, Chris Knoxa, Love, dobroćudnost, Magnetic Fields i radikalnu queer ideologiju koja se u konačnici zapravo tiče svakoga, bez obzira na spol, rasu ili spolnu orijentaciju. Joel Gibb se zaista ne zamara što ćete misliti o njegovoj viziji i jakom istupu. O toleranciji i sličnom se ovdje uopće ne raspravlja s obzirom da se tako nešto uzima zdravo za gotovo. Što se Gibba tiče, osjećaj koji ga obuzima kada drugi muškarac urinira po njemu je nešto najljepše na svijetu i tu je kraj rasprave. Jednako tako, nasuprot težnjama gayeva da preko prava stupanja u brak izjednače svoje prava, Gibb u maniri prkosnog subverzivca vuče u suprotnom smjeru i viče: »Ban marriage!», te tako stavlja seksualnost stepenicu iznad svih ostalih normi. Uglavnom, HC sa iskrenim osmijehom pružaju ruku svima, no ipak postavljaju svoje uvjete koje možete ili ne morate prihvatiti. Band se sa svojim akustičnim gitarama, jeftinim synth ritmovima i raspjevanim vokalima suvereno šeće pjesmama, sve zajedno zvuči istovremeno i tako poznato i tako svježe, a ljudi moji, fenomenalna «The Man That I Am With My Man» koja zatvara album me asocira na razigraniju (?!) verziju «Guilty By Association», klasike Vic Chesnutta. Zapravo, ovo niti nije običan album, već kao i live izdanje grupe, pulsirajući festival čije su boje i raznovrsnije od onih sadržanim u dugi (da ne kažem u «zastavi duginih boja»). Sjajno.