Ako ste mislili da bandovi kao Labradford ili Windsor For The Derby imaju najviše strpljenja pri konstruiranju trans-atmosfere preko sporog, poroznog i puzavog zvuka, onda vam je zasigurno promakao rad vrsnog australskog tria (koji je majstorski odradio svoje i na pozornici zagrebačkog KSET-a) inače specijaliziranog za prostrane i delikatne zvučne panorame. The Necks u svojih dodijeljenih sat vremena bez ikakve nategnute grandioznosti pažljivo i bez žurbe pletu mrežu, te zvukom čija se toplina prelijeva kroz membrane zvučnika zatvaraju oči i smiruju lupanja srca bolje od svakog sedativa. Bubanj, plutajuće klavijature/sampleovi i bas mogu mnogo više nego što mislite. Hipnotičko i treperavo.