Vrhunci karijere (primjerice Thaw i Hole) starog lisca Jima Thirlwella su ostali dobrano u 80-tima, dok ga posljednje desetljeće baš i nije mazilo. Iako su cijele horde izvođača raznih žanrova i usmjerenja izgradile karijere i reputacije repliciranjem njegovog unikatnog zvuka i pristupa, Jima su osim nedostatka ikakvog priznanja dopali samo zaborav, te u nastavku niza uzročno-posljedičnih veza, ovisnosti i vlastiti problemi. Nedavni koncert u Zagrebu kojeg je Foetus potpomognut pratećom all-star ekipom glazbenika (ex Unsane, Rollins Band...) uvjerljivo i profesionalno odradio je unatoč dobroj zabavi prvenstveno ličio na blazirano tezgarenje, no Flow sam po sebi funkcionira vrlo dobro. Iako je Foetus mnogo jači izvođač nego što bi se po ovom albumu moglo zaključiti, i ovaj album daje mnogo štofa i ušima i utrobi i nogama. S jednom nogom u burlesknoj inačici noir-jazza (Cirrhosis Of The Heart), a drugom u zajedljivoj agresiji sampleova i gitara (npr. masivna mrcina zvana Mandelay ili završni ep Kreibabe), Flow plijeni duhom, idejama, ritmičkom nabijenošću i sveukupno besprijekornom realizacijom. Na tržištu se nedavno pojavio i album s remixevima pjesama s ovog albuma, pa možda Foetus konačno u svojoj drugoj mladosti dobije barem mrvicu onoga što je davno zaslužio.