Bez obzira koliko sam u zvucne vratolomije multiinstrumentalista Stephena Merritta (inace, "Phila Spectora za 21. stoljece", kako mu mnogi tepaju) zaljubljen vec godinama, tocnije još otkada sam prvi put cuo The Charm Of The Highway Strip, moram priznati da sam bio poprilicno skeptican prema umjesnosti njegovog nauma da napravi box sa "69 ljubavnih pjesama". U cijeloj toj prici me ponajviše bocnula pomisao da ce se Merritt, osvjedoceni pristalica "topline u glazbi", totalni esteta melodije te posljednji majstor bazicne i jednostavne pop pjesme ugušiti u megalomaniji, nakaradnosti, nedostatku mjere, neprimjerenosti i konceptualnosti.glavnom, sada nakon neumjerenog broja preslušavanja ovog trosatnog audio zalogaja jasno je da moja sumnjicavost nije imala nikakvog temelja. Ordinarne predrasude i ništa više. Da krenemo redom. Dakle: sada definitivno znam da grandioznost i konceptualnost nužno ne moraju biti signal za mrštenje obrva, o nakaradnosti i neprimjerenosti ne možemo razglabati iz jednostavnog razloga što ovdje nije prisutno niti jedno niti drugo, a što se pak tice osjecaja za mjeru, interesantno je da ga je Merritt (inace poznati egocentrik i perfekcionist) upravo ovaj put pokazao najviše. Primjerice, bez obzira što je napisao sve pjesme i što se pobrinuo za oko 90% cjelokupnog instrumentarija (a vjerujte mi da bih ispunio cijeli fanzin da krenem samo sa nabrajanjem korištenih klavijatura), dio vokala je zacudno prepustio drugim ljudima, tako da kroz ovih 69 pjesama rotira ukupno pet pjevaca/pjevacica.
U jednoj recenziji ovog boxa procitao sam kako je ovo prvenstveno "festival" što mi se trenutno zaista cini najprikladnijim terminom za opis svega što se dešava i što egzistira unutar ovih tri sata. Zaista: festival. Festival instrumenata, raznolikih senzibiliteta, glazbenih žanrova, svih mogucih varijacija na temu ljubavi gdje je netko uplašen a netko ushicen, gdje
netko odlazi a netko se vraca, gdje je netko pun nade a netko se guši u ocaju i tjeskobi; mjesto gdje koketiranje najsmiješnijim šablonama electro-popa postaje nešto najljepše što ste ikad culi i gdje se štektanje disco ritmova prelama sa prskavim gitarama; gdje se bluegrass country izvitoperuje RAM-ovima, zvucnim karticama i gudackim dionicama te prskoseci svim zakonima logike permutira u najnormalniju stvar na svijetu; gdje se musavi šumovi i zvukovi miješaju sa bistrim baladama i akusticnim pop vinjetama ("sudar Guided By Voices i ABBE"-kako je netko primjetio); gdje se onako ovlaš spominju Albert Camus, Steve Earle i Gwar. Ovaj box je vrtlog u kojem sofisticirani futurizam i nostalgija za arhaicnim šecu ruku pod ruku, gdje banalno postaje uzvišenom poezijom a poezija svakodnevnom rutinom, gdje djevojke pjevaju deckima i djevojkama a decki djevojkama i deckima. Nevjerojatno.
Možda sam u ovom zanosu pretjerao, no neovisno o mojim izljevima oduševljenja, neosporno je da na ovom svijetu ne postoji nitko tko bi bio sposoban napraviti ovakvo nešto. Nekoliko banalnih i infantilnih minijatura koje su našle mjesto na ova tri diska ovdje su samo zato da uzmete zraka. Uostalom, da ih nema, broj pjesama ne bi bio 69.
Sada nakon svih tih desetki u Spinu, reizdanja svojih ranijih albuma, obasipanja titulama tipa "Umjetnik godine" i "Album godine" te naglo pojacanog interesa za svoj rad i svoje ostale bandove-projekte (The Gothic Archies, The 6ths, Future Bible Heroes) koji nastaju unutar zidova njegovog newyorškog stana, kronicni ekscentrik Merritt može biti samo ponosan. Mislim, u pitanju zaista i je album godine. Još jednom: nevjerojatno. Med i mlijeko ili tri sata glazbe u jednom dahu.
I naravno, Stephin i dalje može mirne duše nastaviti govoriti ironicnim tonom kako i nakon 69 pjesama o ljubavi ne zna ništa više nego prije, ali kako ipak savjetuje ljudima da radije nabave psa. Primjerice, on živi sa chihuahom.