U prošlom je broju možda nekima od vas zapeo za oko moj panegirik-osvrt na EP Radio tamo nekog nepoznatog njemackog banda Monochrome. Ova njemacka ekipa u meduvremenu nije ljencarila. Naprotiv, ovaj put su se oglasili i pravim albumom.
Paradoksalno može zazvucati kako je ovih dana jednu od boljih ploca tipicno americkog zvuka i duha snimio neamericki band, no slušajuci Monochrome definitivno možete osjetiti mali djelic one magije koja dopire s ploca nikad dostignutih i nikad dovoljno cijenjenih Bitch Magnet. Monochrome se krecu vrlo osjetljivim podrucjem, zonom gdje vec spomenuti Bitch Magnet i primjerice Rodan svojim djelovanjem nisu ostavili mnogo prostora za istraživanje i usavršavanje, no nekim specificnim detaljima svog izraza (odlican ženski vokal te simultano korištenje njemackog, francuskog i engleskog jezika) Monochrome uspijevaju biti daleko od pukih kopija. Istina, usprkos toplini, strastvenosti, svirackoj i produkcijskoj besprijekornosti Monochrome u svom tom "(auto)sagorijevanju" povremeno zazvuce preizvještaceno, a i Laser negdje na pola albuma padne u intenzitetu, no sve to ne ostavlja mjesta za neke vece prigovore.
Uglavnom, od Monochrome ne ocekujte neka velika cuda, pristupite im bez predrasuda i sve ce biti u najboljem redu. I da, iako i Laser neosporno ima svojih cari (a tu ne mislim samo na odlican pakung CD-a), radije najprije posegnite za EP-jem Radio.