Zašto vjerujem Guy Clarku? Od prvijenca Old No. 1 (za mnoge znalce - najbolji country navijeke) pa do svježeg Cold Dog Soup on je alternativac broj jedan u glazbenom svijetu. Glasine kažu da je pokojni Townes Van Zandt od tantijema za pjesmu Pancho & Lefty koja je bila hit u izvedbi Willie Nelsona i još nekih (ali ne i njegovoj, najjacoj - dakako) sebi kupio kucu. Sam nikada nije dosegnuo popularnost da ga gleda više od koju stotinu ljudi na nekom koncertu. Takav je i Clark. S tim da ovaj nije imao ni tu srecu da mu netko drugi unovci koji njegov klasik. A ima ih gomilu, premda je dosta rijetko snimao (skupilo bi se desetak izdanja u tri desetljeca rada). I zato mu vjerujem. Ulazio je u studio kada je mislio da tako treba, a ne kada bi netko drugi upro prstom.
Guy Clark se obraca ljudima kojima život neprestano curi kroz prste, ali koji ga uvijek iznova pokušavaju zgrabiti. 'Americana' je pojam koji pojednostavljuje njegovu umjetnost. Njezin je zamašaj daleko širi. Guy je ta nesretna 'americana' jednako koliko i Hemingway ili Carver. Toliko je 'opci' i prepoznatljiv.
Novih dvanaest pjesama zabilježenih prošle godine predstavljaju ga u uobicajenom 'pricalackom' izdanju, pracenom odabranom ekipom glazbenika. Ukupno, ugodajem je album najbliži dalekom prvijencu. Nacin na koji je u pratnji Emmylou Harris otpjevao Steve Earleovu posvetu Van Zandtu - Fort Worth Blues - konkurira za country izvedbu godine.
Puno se toga promijenilo od godine 1975. Pola je nezavisne scene završilo na velikim kompanijama. Neki su snovi time srušeni, ali i mnoge su dvojbe razriješene. Clark je preživio i ostao dosljedan i svoj. Mislim da je on najveci alter-punk-indie i, naravno, country ideal današnjice. I još mislim da bismo vrištali od srece da netko o našim ljudima i krajevima umije pjevati uvjerljivošcu njegovih pjesama. Roll On, Hombre!