U bivšoj državi-znanoj nam tamnici naroda i narodnosti-Sven Hassel je bio reklamiran kao surovija varijanta Remarquea ili Hemingwaya. Bila su to vremena uspona postmoderne u literaturi pa se na rudimentarne zanatlije poput Hemingwaya gledalo odozgor. Vrijeme je pokazalo da Hassel nije Hemingway, ali također da to nije ni Carver. Ima nešto imbecilno u objašnjavanju pisaca drugim piscima. Malo malo po novinama imamo kafkijansku atmosferu. Ne mislim pritom na stranice posvećene politici, nego na ove što se bave kulturom. Pjevač 'Tindersticksa' jednom je rekao kako se takve poredbe vuku u nedostatku životnijih asocijacija. Bilo kako god, Hassel je zanimljiv slučaj. Danac koji pokušaj dezertiranja iz njemačke vojske plaća prekomandom u kažnjenički puk s kojim ratuje po valjda svim frontama Drugog svjetskog rata. Stvorio nekoliko vrlo živopisnih likova; Malešnog, sklonog piću, tuči i ženama; Portu, sklonog krađi, piću i ženama; te naratora himself, sklonog opservacijama, piću i ženama. Vojnici... Porto u 'Vidio sam kako umiru', prvom romanu koji je Hassel napisao, gine jer se zapleo u bodljikavu žicu oko bunkera. Odaju ga vjetrovi koje je počeo puštati. Čovjek se uplašio i platio cijenu.