U zbirci pripovjedaka 'Life After God' na jednom se mjestu Coupland pita što ljude čini ljudima? I odgovara: pušenje, body building i pisanje. Iako bi se sad lako moglo reći kako je autor ove recenzije opsesivni 'pušač' (u svakom smislu), osobno mi je jednostavno nemoguće proći ravnodušno protiv čovjeka koji je na tako visoko mjesto od svih ljudskih radnji stavio upravo uživanje u cigaretama. Ta opaska nije samo himna nikotinskom smotuljku nego i prilično gorko određenje ljudskosti. No u cigaretama zbilja ima nešto, ne samo stoga što kitovi ili hrtovi ne puše. Jedan drugi pisac nepušenje je smatrao jednako vulgarnim kao i pretjerivanje u pušenju-John Cowper Powys često je na svojim stranicama isticao kako je malo zadovoljstava što se mogu usporediti s cigaretom ili cigarom, ili, ako baš hoćete, lulom, iako se meni osobno pućkanje čini strašno inferiornim pušenju. Prekondomsko je, ako se razumijemo. Kako kažu stara, distingvirana gospoda, to vam je kao da svirate klavir u rukavicama. Pluća su tu da se troše! U 'Vješticama iz Eastwicka' Jack Nicholson kaže, 'u trenutku smrti želim biti potrošen do daske', i to bi vam bilo to. No Coupland je zbilja pokvarenjak-u 'Microkmetovima' recimo piše kako će, propadne li ova naša civilizacija, arheolozi budućnosti sigurno pronaći ostatke fitnessa i iz njih zaključiti samo jedno: da je naša kultura bila opsjednuta spravama za mučenje. A sprava za mučenje ima raznih. Vjerojatno su najgore one ideološke, oni moralistički kalupi u ime kojih sudimo o drugim ljudima. Ili kalupi od ponosa. Na taj kavez koji nam u glavu ugrađuje društvo tijekom tzv. socijalizacije možemo komotno nadodati i ove naše male uzuse, male obrambene zidove, u kojima se krećemo i koji su nastali kao posljedica neugodnih iskustava što smo ih tijekom odrastanja osjetili na svojoj koži. Velika većina ljudi ne univerzalizira svoje iskustvo. A proklete stanice sve pamte, svaki grč ili strah, svaka zebnja (i ljubavi, no one često završavaju u totalnoj komi) ostavi traga. Ovog kultnog autora 'Generacije X' zanima postoji li iznad naših života nekakav uokvirujući viši smisao i rado svoje junake stavlja nasuprot idejama Boga ili apsolutnog dobra. No još više od toga zanimaju ga ljudske priče koje nastaju ovim srazom. Krvavo meso u sudaru s apstrakcijom tako porodi čudovišno ukočenog čovjeka poput Rega, Jasonovog oca u njegovu zadnjem romanu 'Hej, Nostradamuse'. Pasionirani sljedbenik jedne od brojnih lijevih sekti, zbog svog religijskog fanatizma ostaje bez bližnjih. Jason, drugi lik ove priče u kojoj svi akteri traže neko sigurno, toplo mjesto, proklet je na drukčiji način: kao srednjoškolac nabasao je na djevojku koju je ludo zavolio. Super, mogao bi netko reći! Da stvar bude bolja, odmah su se i vjenčali. Ali djevojka gine u školskoj menzi, ustrijeljena od trojice kolega. Scena kao iz Van Santovog 'Elephanta'. Jason ubija jednog od vinovnika nasilja. No nekako se stvar zakomplicira, nešto krene ukrivo, i čitava dva tjedna bude osumnjičen za suučesništvo u krvoproliću, iako je njegovom intervencijom podosta djece spašeno. Na jednom mjestu Heather, žena koja nastoji probuditi život u skršenom Jasonu pita, ako si nedužan a pola ljudi ti ne vjeruje, kako da ikada nakon toga povjeruješ bilo kojem drugom čovjeku? Coupland piše bestsellere, i iz toga vam može biti savršeno jasno kako se radi o piscu čija je proza značenjski iznimno široko punjena, čiji je zajednički nazivnik velik. Lako ga je 'ubrati'. Međutim, unatoč toj prividnoj jednostavnosti, svijet koji prikazuje vrlo je tvrd. Kao The Clash nakon drugog albuma! Možda jest potpisao sjajne ugovore i živi u kući na vrhu brda, u vili s bazenom, ali kao da ne živi, kao da je tu dolje među nama, fino naćuljenih ušiju. I onda, s olovkom u ruci, koju drži kao što slikar drži svoj kist, nježno, i imajući u vidu mogućeg promatrača, piše: to vam možda izgleda ovako, ali meni se čini kako se iza ove perspektive nalazi još i ovo, pa onda, prije nego što osudiš tog i tog čovjeka, daj molim te usporedi ove dvije boje, tvoju, tebe koji čitaš, i ovu, čovjeka o čijoj krutosti ili propalosti čitaš. Nisu li to strašno slične boje? Kao da ih odvaja samo jedna kap nečega. Jedna jedina kap. Poentilistički mek i visoko precizan pisac koji svakim redom koji je ispisao inzistira na važnosti malih bljeskova spoznaje što ih se svi sigurno sjećamo iz vlastita iskustva, i čija je proza splav na koju isplivavaju jednako tako male nesreće njegovih junaka. A male su stoga jer Coupland odbija zauzeti žestok ideološki stav. Pa onda ispadne da nemamo pravo suditi jedni drugima u ime vlastita lošeg usuda, da nikakvo iskustvo ne može postati pijedestal s kojeg presuđujemo, i da je najbolje što možemo uzajamno učiniti u tome da saslušamo priče koje imamo za ispričati jedni drugima. Coupland s tim pričama nema nikakvih problema, one su, iako povremeno lude i šašave, uvijek suosjećajne i posve prirodno klize ispod njegova tankoćutna pera.