Flannery O'Connor (1925-1964) je pronicljiva, inteligentna i stooka spisateljica, a njena oštrina brušena je pod doista ubojitim kutem: u posthumno objavljenoj knjizi pisama 'Habit of Being' na jednom mjestu kaže, ako Isus nije bio Bog, tad nije bio nikakav realist, i raspeće je bilo zaslužena kazna. Njen je svijet mračan, i unatoč prigušenosti svih tonova, opasan i prijeteći: kao režanje gorile u romanu 'Mudra krv', koja je zarežala tiho ali otrovno. Toj tami kontrapunktirana je komika, na najuspjelijim mjestima i ironija, pa se može dogoditi da, čitajući njena djela (dva romana, dvije zbirke priča, knjiga pisama i eseja), uopće ne posumnjate na nježni hardver koji stoji iza svega, u ime čega je ova spisateljica vjerovala da piše. A to je bio kršćanski Bog ljubavi, koji se kod nje uz jedva zamjetljiv trzaj često premetao u starozavjetnog Boga osvete i ljubomore. No, ona je smatrala da do ovakvih incidenata koji tvore povijest dolazi zbog ljudskih intervencija u tijek postojanja. Ljudi propadaju iz ljubavi u mržnju jer su daske na kojima stoje sami pravili. To jest, Bog je ovdje samo pod određenim uvjetima, a Vrag uvijek. Živjela je na jugu SAD-a vrlo povučenim životom, na sebe je gledala kao na tomistu, divila se Edithi Stein i Simoni Weil, iako ovu potonju po vlastitim rječima nije čitala, 'jer je vjerojatno ne bi razumjela', a pisala je u staccato ritmu Hemingwayevih najuspjelijih stvari, samo što je svijet koji je prikazivala izgledao kao izvučen iz Faulknerova vrlo reducirana šešira; gotovo da bi se moglo reći kako je to Faulkner lišen baroka i whiskeya, kao teškaš koji je napornim treningom uspio od sama sebe napraviti ubojitu mašinu koja žari i pali srednjom kategorijom: salo retorike ovdje je pretvoreno u čistu perceptivnu energiju. Njena djela odreda odlikuje dvostrukost atmosfere, teška odredivost izvora iz kojega dolazi nadahnuće njenim likovima: Flannery se trudi zabilježiti lepet anđeoskih krila, ali pažljiv će čitač nedvosmisleno prepoznati transformaciju ovog smirujućeg sounda u topot vražjih kopita po asfaltu. Imala je oko za nahereni čovjekov položaj, i iz njega izvlačila zaključke. Roman 'Mudra krv' objavljen je 1952. godine, sama je na njega gledala kao na priču o 'protestantskom svecu s katoličkog gledišta'. Hazel Motes dvadesetdvogodišnjak je koji ne pristaje na kršćansko vjerovanje u otkupljenje od grijeha Kristovom žrtvom na križu, koji je od tog otkupljenja očajnički htio biti izuzet. Da je Flannery O'Connor stvari postavila pucački i jednostavno s kršćanskog stajališta iznijela njegove dogodovštine i popratne muke, njen bi roman bio, bez obzira na stilističku autoričinu strogost, propedeutička bravura iz inkvizicijske pedagogike: malo rastezanja živa mesa u svom njegovom lutanju na spravama s etičkim predznakom. No, u 'Mudroj krvi' stvari stoje drugačije: umjesto portretiranja ljudi s kršćanske čeke za odstrijel zabludjele divljači, ona je proširila vizuru, i svoje junake nije izvrgla osudi, nego su priče koje je ispričala o njima na neki način, pogotovo u uspjelijim momentima, malim krokijima kojima je prošaran cijeli njen opus, nekako podvrgle testu njenu vlastitu vjeru. Književnost između ostaloga doista može, i ona to često i jest, biti i kartografija duše u nastajanju, krcate od Boga spaljenim gradovima koji uključuju i leš onoga koji piše. Da Flannery O'Connor grijeh samo osuđuje, tada bi to bilo tek pola priče. Njen junak ima zbilja fascinantnu potrebu prebivanja u svijetu odsječenom od Boga, nasuprot kojemu stoji Enoch Emery, također u godinama koje su između dječaštva i prve zrelosti, i koji, opet, nije puki Motesov kontrapunkt, nego preko svoje 'mudre krvi' bitna nadopuna njegova života, preko kojeg on shvaća da mu nedostaje ono što ima, što ga zapravo slijedi u stopu. A to je Bog čije konobarske usluge isprva nije htio primiti zdravo za gotovo. Da stvar bude zanimljivija, Motes je u startu romana 'obilježen Bogom', i to svi odmah vide, osim njega. Inspiriran prijevarnim uličnim propovjednikom, koji si je svojedobno pred masom pokušao u ime Boga oduzeti vid, Motes na koncu učini što ovaj nije mogao, s krajnjim, po njega možda zapanjujućim rezultatom, uranjanjem u tzv. višu realnost, koja je tako postojano progonila, krijepila, nadahnjivala, kako god, njegovu autoricu. Flannery O'Connor je na 'Mudru krv' gledala kao na roman o mogućnosti slobodnog izbora. A po njoj, slobodni izbor između tričarija nije nikakav izbor, slobodni izbor je 'čovjekov svjesni izbor između raja i pakla, koliko je to moguće u sivom svijetu'. Pa je onda i žrtvovanje njenih likova podvrgnuto strogoj logici iskupljenja; to su, iako u socijalnom smislu bijednici, junaci u bitnom poimanju takve vrste signifikacije ikoga. Oni su za svoje ideale, dane u tekstu u njihovu iskušiteljskom naličju, spremni napraviti baš sve. Njihovi izbori, i Enochov, da nastupa u kostimu majmuna, i na koncu, Motesov gubitak vida, na neki su način, vrlo žestoko vraćanje onog prastarog otkupiteljskog duga, doživljenog i odživljenog aktivno, u napregnutom pokretu koji im mijenja život. Flannery O'Connor piše oštro, s nožem za pasom, i, vozačkim rječnikom rečeno, u zavojima ne skida nogu s gasa, nego ga sječe pod najkraćim kutem. Njena književnost ne pripada botaničkim literarnim vrtovima, nego se radi o divljim cvjetovima, koji cvatu, kako bi možda rekao Nietzsche, u podnožjima vulkana, i gdje ih mogu, kao što bi ona sigurno dodala, ne bez autoironije, uzbrati samo siloviti. Žena ima bokser na ruci i svejedno miluje pažljiva čitatelja.