Bubnjar Doorsa nije se slagao s pjevačem. To je čak i Oliver Stone zabilježio u svom filmu; mogli smo vidjeti kako Densmore prvi puca pojavi li se Morrison namazan ili izvede li nešto što članovima grupe sjeda na živce. Grupu je htio napustiti poslije drugog albuma, ali Doorsi su bili ljuti biznis. To vam je kao da kod nas istupite iz nadzornog odbora jer vas predsjedavajući nervira. Densmore je vjerojatno znao da su pred njim-bez Doorsa- klupske svirke, i ostao. Dvadesetak godina od smrti sjeo je i napisao knjigu uspomena. Pjevač je bio šupak, i beskrajno ih je sekirao-osim Raya, ali on je prepozitivan-no para se lijepi za njega, dovoljno je da mu spomeneš ime. Ili, još bolje, objaviš sliku. To sve strašno iritira autora uspomena, pa je odlučio ispričati dvije priče, jednu iz šezdesetih i paralelno izvjestiti fanove-komično je što se malo-malo čudi što ga ljudi ne prepoznaju na ulici-što se s njim događalo svih ovih godina. Malo je meditirao, malo se razvodio, skrbio je o bratu, i pokušavao umaknuti golemoj sjeni koju je na njega bacao jedan šupak. I genije. Pošteno dodaje. Sarkazam mu je najubojitiji kad se spomene Manzareka. Manzarek je zarana pokazao da su mu namjere ozbiljne, u vrijeme kada je cijeli band dobivao 300 $ Manzarek je s dragom Dorothy živio u kući čiji je najam iznosio 250 $. Robby i John živjeli su u dvokrevetnoj kućici, a šupak gdje je stigao. Ray, prilično točno primećuje Densmore, o Doorsima priča kao da je sve što se dogodilo, čak i Morrisonova smrt, dio brižno pripremljenog plana. Tako je trebalo biti da bi se vizije o ljudskoj evoluciji-s kojima Manzarek poistovjećuje sva nastojanja legendarnog banda- mogle što potpunije ostvariti. No pjevač, lud kao puška, živio je divljačkim tempom i umro. Njegova smrt nikoga nije iznenadila. Osim Kima Fowleya, koji u jednom 'Uncutu' priča kako je natrapao na Morrisona u liftu. Ovaj mu je rekao da ide sutra u Pariz. I onda su se rukovali. Fowley kaže da ga je Morrison stisnuo medvjeđim stiskom i komentira, 'nemoguće, bio je tako zdrav, nikada nije bio prehlađen, nijedan mu zub nije bio pokvaren'. Ludih li vremena! No fama kako je Morrison fingirao vlastitu smrt kolala je godinama. Leš nitko nije vidio-nitko od Doorsa, ili blizak Doorsima-obdukcije nije bilo jer je umro za vikend, viđen je tri dana prije smrti na groblju kako bira mjesto, eno ga pije po Sjevernoj Africi i tako dalje. Na vijest o smrti u Pariz odletio je samo menadžer grupe Bill Siddons. Kad se vratio dečkima je ispričao što je zatekao. Dugogodišnja Morrisonova djevojka Pamela-Queen of the Highway-bila je totalno rastrojena, lijes se nalazio nasred sobe, 'pa si možete', priča u duhu vremena Siddons, 'zamisliti vibre u toj sobi'. A na stolu nekakva kutijica koju otvara dok je Pamela u kuhinji te kuša bijeli prah iznutra. Nešto kasnije mu pozli. Nije bio kokain nego heroin, kaže, i dodaje da pretpostavlja što se zbilo. Malo courvosiera, pa malo bijelog praha i kraj. DJ Roger Steffens u radijskom intervjuu što ga Densmore prenosi u knjizi priča kako ga je zapanjilo što se o Morrisonu priča kao o navodno mrtvom. Kaže kako je to štetno implicirati, jer osobno poznaje ljude koji su ga vidjeli mrtvog. Jedna od tih osoba je Marianne Faithfull. I čudi ga što ona ne priča o tome. Drugi lik s kraja ove mračne priče navodni je Pamelin ljubavnik Jean de Breteuil. Njih dvoje je Pamela nazvala i rekla im kako ne može ući u kupaonicu, da su vrata zaključana i da ne može Jima izvući van. Pajdaši su došli, razvalili vrata i zatekli Morrisona mrtvog u kadi. Nakon toga telefon je zvonio sineastima Agnes Varda i Alainu Ronayu. Došli su u roku odmah i vidjeli Morrisonove noge kako vire s kreveta na koji su položili tijelo. Nisu ga išli vidjeti, ali situacija je, kažu redatelji, bila očita. Herve Müller, novinar koji je posljednjih nekoliko dana Morrisonova života rondao s njim iznio je u knjizi 'Jim Morrison au dela des Doors' spisak pića koje je u sebe izlio Morrison. Neću ga navoditi da ne sablaznim naše čitatelje. Količina je to koja bi i konja ubila. Sljedećeg jutra ekipa je odletjela za Marakeš i, dodaje Steffens, oboje su se dobro tresli dok su o tome pričali. Manje od godinu dana prije opisanih događaja Morrison je, čuvši za smrt Janis Joplin, natočio piće i rekao-pijete s trećim sa spiska. Ironija je da je, kada je umro Brian Jones iz Stonesa, Morrison napisao pjesmu u kojoj lamentira o ovoj vodenoj smrti (Jones se udavio u bazenu), da bi dvije godine kasnije, na isti dan zaglavio i sam vrlo slično. No prije toga, kada je sve oko Doorsa bilo još u povojima, članovi grupe dobili su pozive za regrutaciju. Densmore piše kako je Morrison bio totalno miran u vezi toga, i kako mu je rekao, dođi po mene za dva sata. Na to mu je Densmore rekao nešto u stilu kako ti pregledi traju cijeli dan, da bi Morrison 'na svoj mirni, spori način' ponovio da dođe po njega. I zbilja, piše Densmore, Morison je bio za par sati vani. Nikada mu nije rekao kako se izvukao. Spočetka je bio stidljiv ali su zarana članovi banda skužili da im pjevač možda jest najzgodniji frajer za mikrofonom, no da ima svoje tamne trenutke. Toliko su ga se bojali da ga često ne bi ni pogledali kad bi napokon stigao na koncert ili u studio. Čuli bi vrata i osjetili njegovu prisutnost. Nije ga bilo ni na neviđeno moguće zamijeniti s nekim drugim. Kada su se popeli na pijedestal producent Paul Rotchild im je savjetovao neka snime što više njegovih dionica. Neće dugo, a ovo što se događa je jedinstveno, barem on ne zna za nešto slično. Na prijedlog dvojice prvih menadžera da se osamostali i krene u solo vode, Morrison je reagirao tako da je došavši na probu samo rekao kako bi volio kad bi Billa Siddonsa promaknuli u menadžera. Dečki su se isprva bunili, iako je Siddons bio član ekipe, da bi se na koncu složili, ali to je Densmore prikazao više u stilu kao da nisu imali kud. Godinama poslije saznali su za prijedlog o solo karijeri. Kada je napisao 'Five To One' Densmore ga je upitao što mu to znači. 'Ja znam što znači', odgovorio mu je uz vučji osmijeh, 'a ti sam za sebe moraš pronaći značenje'. Prošla je tona vremena između, mit je postao veći od zbilje a Densmore je o svemu tome napisao polovično zanimljivu knjigu. Dijelovi u kojima se objašnjava s vlastitim demonima blijeda su sjena u odnosu na zanimljivost čitavog niza anegdota ispričanih iz njegove pozadinske vizure. S Morrisonom očito nije bilo lako, ti novci od kojih je Densmore živio su po njegovu mišljenju očito pošteno zarađeni. Hrpa novaca. Njihova karijera temelji se na nekoliko stvari, a red je reći kako su produkcijski bili barem petnaestak godina ispred svog vremena i kako je Morrison bio sjajan pjevač. Jako je volio Elvisa Presleya i Franka Sinatru i ako npr. uzmete dvd 'Soundstage performances' i pogledate kako u praznom studiju Doorsi izvode 'Soft Parade', možete čuti do kojih je dubina odveo fraziranje ove dvojice croonera. Na istom dvd-u je i intervju u kojemu Morrisona pitaju kako vidi budućnost rocka. On odgovara kako je po njegovu mišljenju rock na izdisaju i da će u narednim godinama vjerojatno doći do povratka korijenima, bluesu s jedne i folku s druge strane. I da dolazi budućnost u kojemu će glazbu stvarati jedan čovjek okružen gomilom tehnike. Naravno, Morrison se dok priča gnijezdi kao kvočka na jajima, oteže, između riječi pravi dramatično duge pauze, puši debelu cigaru i sliježe ramenima dok dodaje, 'Znate, imao sam viziju'.