Za sve koji tek otkrivaju, ili će otkriti ovaj nevjerojatni bend, evo nekoliko biografskih podataka: oformljeni 1994. godine od strane školskih drugara gitariste i pjevača Jona Thora Birgissona, basiste Georga Holma i bubnjara Augusta. 1997. izlazi album 'Von', da bi nagodinu objavili 'Recycle Bin', koji je kolekcija remiksa skladbi s prvog albuma. Tu su već navelike gradili glazbenu sliku za koju se danas slobodno može reći da ih je proslavila, jer ovi Islanđani-njuške su iz Reykjavika-imaju iznadmilijunske tiraže. Otprilike u to vrijeme pridružuje im se klavijaturista Kjartan Sveinson i tada snimaju 'Ágatis Byrjun', koji je u biti prvi 'pravi' Sigur Ros album, sa svim premazima i kutovima gledanja poznatima i ovdje, na 'Takk'. Tada mijenjaju bubnjara, u grupu upada Orri Pall Dyrason, i kreću na turneje s bendovima poput Godspeed You Black Emperor i Radiohead. Istovremeno je po rock tiskovini moguće pročitati kako se radi o omiljenom bendu članova npr. Metallice. Sljedeći album izašao je u prekrasnom bijelom omotu, ukrašenom tek figurom malog djeteta, a 'zvanično' mu je ime zatvorena zagrada: '( )'. 'Takk' je objavljen rujna mjeseca ove godine, i kada krenete redom preslušavati njihove albume, lako vam se može dogoditi da pomislite kako se kod Sigur Ros ama baš ništa nije promijenilo. Mislim, produkcija je kudikamo bolja nego prije par godina, što je i logično, nego, nešto drugo je posrijedi: oni snimaju jednu pjesmu, u koju iz albuma u album ulaze sve 'dublje' pa bi mnogima mogli zazvučati monotono i nezanimljivo. Ali Sigur Ros ili voliš ili ne voliš. Oni su dosadni na način na koji je dosadna rijeka koja huči u brdima, ili sunce koje pada u more, ili dijete koje tuli za flašicom. Dobro, ovaj zadnji primjer možda i nije najsretniji, no tu je to negdje: sve mikroskopskije uranjanje u glazbeni svijet, sve veći stalaktiti na koje kaplju note ovih tobože hladnih Islanđana koje pretvaraju led u vodu a vodu u paru koja izgleda/zvuči kao da nikada neće nestati.