JONATHAN LETHEM / Tvrđava samoće (Fraktura, 2005, Zagreb, prijevod: Marina Čubrić) Već spominjana smjena književnih generacija u SAD i pojava pisaca kao što su-skoro svi se zovu Jonathan, bilo bi super kada bi neka spisateljica napisala komediju 'Važno je zvati se Jonathan'- Jonathan Franzen, Jeffrey Eugenides, Jonathan Safran Foers ili Jonathan Lethem tematski se očitovala povratkom te književnosti na ulicu, ili u domove običnih ljudi; nešto slično kod nas se dogodilo koncem devedesetih i etabliranjem pisaca kasnije okupljenih oko FAK-a. Jonathan Lethem je povodom objavljivanja 'Tvrđave samoće', koja je vani dobila izvanredne kritike, dao podosta intervjua, u kojima je objašnjavao kako je došlo do pisanja ovog romana o odrastanju u Brooklynu sedamdesetih. Orijentacije radi, Lethem je četrdesetogodišnjak, njegovi ovdašnji vršnjaci čitali su 'Polet' i sa suzama u očima lani gledali Mirkovićevo 'Sretno dijete'. Lethem priča kako je najobičnija šetnja tim starim kvartom, ovjekovječenim u njegovu golemu romanu od skoro sedamsto stranica, bez obzira na sve promjene, gotovo transcendentalno iskustvo. Radi se o onome što ste u mogućnosti iskusiti i sami, odete li primjerice u vaše staro školsko dvorište. Imat ćete, isto kao i Lethem kada šeta svojim Brooklynom, osjećaj da se vremena miješaju, naravno, pripadate li tom nostalgičnom soju, i pod uvjetom da se imate čega sjetiti. Dodajte na to neobičnu ljudsku sposobnost uljepšavanja onoga što je bilo nekoć, i već ste jednom nogom u 'Tvrđavi samoće', koja je Lethemov romaneskni pokušaj propitivanja nekolicine fenomena, od odrastanja, preko glazbene i strip scene, do rasnog segregacionizma. Uglavnom, većina stvari koje su, tako barem nama danas izgleda, s distance naših 'desetih' godina, u međuvremenu postale ključem kroz koji se sjećamo sedamdesetih (zajedništvo, kaže Lethem), ili devedesetih ('nikoga više nije briga'), evo ih kod Lethema prepričanih u dlaku, krajnjom pedancijom, i-a to je osobina svih ovih novih pisaca-s popriličnom količinom viškova, tako da je i 'Tvrđava samoće' jedan od onih romana koji su značajniji sociološki nego književno. Ovo je dokumentarac predstavljen kao igrani film, a Ameri su kroz 'Tvrđavu samoće' dobili svoju inačicu 'Sretnog djeteta', i čak bi se po nekim 'repovima'-izgleda da je Lethemu bilo teško kontrolirati tako velik tekst-moglo vidjeti sama autora kako neukusno paradira knjigom kao neprispodobivi Mirković svojim filmom. Recimo, junakov odnos prema najboljem frendu-već odabir imena kao da hoće previše, bijeli dečko zove se Dylan, crnom je ime Mingus-ozbiljno pati od naglašavanja njegove boje kože. Dobar sam s njim, crncem i niggom, gotovo iz stranice u stranicu čini se nesvjesno tupi Lethem, i to iritira. Oko dvjestote stranice će i najpristojniji čitatelj pomisliti-pa što!? U čemu je kvaka? Što se hvališ? S druge strane, kao mala pokretna enciklopedija glazbeno značajnog dijela svijeta-mislim, ipak se ovdje odrasta u New Yorku, a autor je dečko koji je bio takoreći u prvom redu, i iz prve je ruke primio novotalasna i hip hop pomazanja, ovdje je mestimično doista briljantno zabilježen taj prijelaz iz soula ka novoj urbanoj glazbi. No, i tu se Lethemu prvoloptaške šale, koje klinci iz vašeg kvarta vjerojatno bolje odvaljuju, nekako prelako otmu s pera (ili tipkovnice). Primjerice, 'hip hop je nadrogirani soul'. Što je baš onako, i netočno, i retrogardno, i bljak. Zašto hip hop ne bi bio krautrock koji-napokon-zna igrati basket i uz to briljantno barata npr. hladnim i svakim drugim oružjem? Potreba da se današnje stanje duha i nacije objašnjava prošlošću opasno uspavljuje i našu domaću književnost, djelomično također sklonu ovim spuštanjima do stoljeća sedmog, ili barem do Drugog svjetskog rata. Super, naravno, koje li memorije, i kojeg li sveznanja, ali koga briga? S druge strane njegove spike o glazbi pokazuju zavidnu upućenost, feeling koji, kada je skoncentriraniji, dobro hvata stvari: Lethem je dovoljno pošten da o sebi govori kao o turistu u svijetu hip hopa, gdje tipuje na OutKast, MF Doom, no, intimno, mnogo su mu značajniji stari souleri poput Ala Greena ili Marvina Gaya. Tako zapravo i piše 'Tvrđavu samoće': kao da je nekoć bilo bolje. Bolje se sviralo. A i imale su se bolje godine. Autor je mlad i, hebi ga, umoran. No nov. Ali i dokaz da novo nije nužno i zbilja novo. Ili da barem nije uvijek novo. Datum tiskanja knjige i datum prestanka odrastanja autora se ne poklapaju. No u romanu bi beskrajno mogli uživati svi koji žive u tom boljem jučer.