Glazba The Clientele puna je mističnih melodija, no u njihovom migoljenju teško je naći štofa za «konkretno» zviždanje ili pjevušenje. Vezivno tkivo ovog post-popa su vječne zalihe prozračnog no gustog reverba, eterični vokal Alasdaira Macleana i smireno odmatanje motiva koji negdje u ishodištu zazivaju vječne Galaxie 500. Ovaj londonski trio (s korijenima u Hampshireu) svojom toplinom priziva i grli weltschmertz, no romantičnost tu ne prelazi u tugu, te sve ostaje pod kontrolom i na distanci. Poneki blaži rockerski izljev (kao solaža u «E.M.P.T.Y») i efektno uklopljene gudačke dionice samo cementiraju tu atmosferu kolebanja između rezignacije i zdravorazumne kontemplacije. Kada Alasdair jedva nekako uspije povisiti glas i procijediti «I've got the spirit!», tada ne zvuči kao očajnik, već kao simpatični i melankolični štreber koji cijelom svijetu želi pokazati da može izaći iz oklopa vlastite introvertnosti. Ugodno letargičan ali ne i bolećiv «Strange Geometry» (kao i prethodnik «The Violet Hour») namijenjen je osobnoj upotrebi i sjeda isključivo uz kućni ugođaj. Bez konteksta intimnog teško je zadržati fokus i snaći se u tom labirintu gdje sve te uljudne, mistične i zaobljene pjesme zvuče i izgledaju identično i statično. The Clientele su band jake i izražene estetike za koju afiniteta jednostavno imate ili ne. Što se mene tiče, stvari su jasne: šalica toplog čaja, lišće koje promatrano iz sobe izgleda kao impresionistička mazarija, «My Own Face Inside The Trees» i podsjećanje na Swanna i vojvotkinju de Guermantes. Lijepa vizija odmora.