Analizirati album kao što je Dreamland, znači rasplinjavati fokus, prelijepu gustinu ostvarenu na, po meni, najboljem albumu "obrada" još od 1989-te i albuma Songs Of A Stranger mistične teksašanke Cassell Webb. Pjevanje ( a Plantov su glas smatrali "najmoćnijim oružjem koje je rock ikada imao") kao egzistencijalni proces koji se tuđim pjesmama, temama i idejama služi radi promicanja vlastitih vizija, a ne obrnuto. Znači eto albuma kojega su osim na ovitku potpisanih glazbenika, potpomogle napraviti i Muze odn. Inspiracija, u onoj mjeri u kojoj te dvije blagotvorne sile označavaju glas logike jezika dane umjetnosti. Ako je vrijeme pala vječnost, onda je Dreamland jedno od mjesta na kojima se vječnost ponovno vraća svom izvornom biću. Album zapanjujuće aluzivne snage, dane mimo ili bez i najmanjih napinjanja ili usiljavanja, na kojemu se "vremenskom mašinom" barata na čarobnjački, a ne znanstvenički način (poslušajte samo kako je "odostraga" u smislu historije obrada prezentirana eponimna Hey Joe-od Cavea prema Hendrixovom furioznom finalu). Album ima nešto žešće otvaranje, ali takvo se valjda i hoće čuti od čovjeka koji je predvodio Zeppeline, pjesmom Funny in My Mind, koja je, u maniri kolažnog preplitanja raznih skladbi iz blues prošlosti poznatoga sa ranih Zeppelin albuma "sastavljena" (to nipošto ne znači da je "u rikverc" možete "rastaviti"-malo vam Plant i momci samo ubrzaju krvotok, evocirajući vlastitu razbijačku moć), da bi od Morning Drew počelo naziranje onoga što je nazvano objedinjujućim imenom Dreamland. Ali ne u nostalgičarsko-prigodničkom sjećanju na vremena kada je svijet bio bolji i mlađi, nego u smislu ostvarene estetsko-sugestibilne razine i čistoće na albumu podastrijetih emocija (ovakvo temeljito preispitivanje "minule ljepote" sa "ugodnim starenjima" i "zimskim snovima" nema nijedne dodirne točke). Umjetnost nije bolje, već drugačije postojanje, a Dreamland nije "zemlja snova" iz prošlosti, nego pokušaj da se svijetu u kojemu živi udahne duša. Tuđe su pjesme (koje je svojim reinterpretiranjem napravio najvlastitijima-Platon, oprostite što psujem, bi rekao: svi pjevaju obrade, originali su kod Boga) samo alat kojim se poslužio u tom procesu "oduhovljavanja". Slijedi izvrsna One more Cup of Coffe Boba Dylana, a s obzirom da smo zadnjih mjeseci čuli i npr. White Stripes-e i njihovu "verziju", mogu nas samo nagnati na pitanje, koliko zbilja dobra pjesma ima lica . I tako do kraja albuma, preko zaista prekrasnih komada kao što su Darkness, Darkness Collina Younga, Song to the Siren Tima Buckleya, ili Skip`s Song Skipa Spencea, nižu se pjesme kojima sebe daje čovjek koji je imao što dati, a vrijeme se polako zlati i postaje vječnost. Treba čuti ovaj čisti glas visokog tona, koji, prostrijeljen ljubavlju, užasom, pamćenjem i vjerom podrhtava kao šibica na vjetru, neuništiva šibica koja će ostati.