"Down" je treći cd tusconskih pustinjskih čegrtuša Greyhound Soul. Dečki su iz Arizone i rade već skoro deset godina. U glazbi vrlo vješto (iskreno) miješaju razne utjecaje sa vlastitom inspiracijom i intonacijom. Pjevač i gitarist Joe Pena pustinjski je mix Toma Waitsa i Boba Dylana, a cijeli taj "no depression" (ili "yes depression"?) štih miješaju čak i sa neprikirivenim europskim utjecajima (čemu korijene možda možemo tražiti u dvije uspješne turneje po starom kontinentu, koji su vidjeli i osjetili iz "prve ruke") - pjesma "Hollywood" kao da je skladana od europljanina u viziti "gradu snova", ta opora, pijana i cinična skladba ima u podmelodiji pravi cabaretski ugođaj. I ne samo to: "Drag Queen", potpomognut snažnim, uvjerljivim Penovim vokalom, kao da zaziva duhove "Station to Station" ili "Diamond Dogs" Davida Bowiea, pa sve do, kao kontrapunkt tim naznakama, dylanovske "Rain", i to Dylana iz times-have-changed faze, što i ne čudi, obzirom da im svirati pomaže upravo njegov bubnjar Winston Watson. Osim njega tu su i još neki respektabilni momci: Tommy Larkins (Jonatan Richman), Bruce Halper (Sand Rubies/Sidewinders), te Nic Luca (Giant Sand/Calexico), a sve to izvedeno dovoljno odmaknuto od početnih uzora, koji su samo dalja (ili malo manje dalja) jeka njihovih uvjerljivih, čak odličnih autorskih iskaza. Topla preporuka.