Ljubav prema igri, želja za njom i živa radoznalost, koju uslovljuje sámo igranje, stvaraju civilizaciju. Trebalo bi da kažem, stvaraju civilizacije, te oaze posijane duž puta vremena ili raspršene u prostoru, ovdje same, ondje isprepletene, a na trećemu mjestu spojene u jedno, civilizacije, koje bez prestanka pokušavaju zasnovati jedinstvenu duhovnu zajednicu među ljudima: ta je zajednica moguća i vjerojatna, ali joj je bez sumnje suđeno, kad se ostvari, da pomalo propada, da nestane, da traži u sebi i oko sebe građu za obnavljanje. Civilizacija je lirski fenomen, i mi ocjenjujemo njezinu kvalitetu i veličinu prema spomenicima, što ih ona podiže i ostavlja za sobom. Za nas je ona to točnije određena, što je impresivniji, životniji, jedinstveniji i trajniji stil, kojim nam se predstavlja. Ono, što danas ljudi gotovo jednodušno nazivaju »civilizacijom«, nema s time ništa zajedničko. Industrijsko oruđe, željeznica, stroj, elektrika, telegraf – samo je oruđe, oruđe, koje čitavi narodi mogu upotrebljavati za postizavanje neposrednih ciljeva i materijalne koristi, a da ipak ta upotreba ne otvori u njima bogate izvore pažnje, zanosa, strasti za razumijevanjem i sposobnosti izražavanja, a ti izvori jedini mogu dovesti do velikoga estetskog stila, u kojemu se jedna rasa začas sljubljuje s općim duhom čovječanstva. Ako tako gledamo, onda su, na primjer, Egipat prije pet hiljada godina ili Kina prije pet stoljeća na višemu stupnju civilizacije od današnje Amerike, koja treba tek da stvori svoj stil. A Japan od prije pedeset godina civiliziraniji je nego današnji Japan. Moguće je čak, da Egipat povezanošću, jedinstvom i disciplinarnom raznovrsnošću svoje umjetničke proizvodnje, neizmjernom trajnošću i postojanom snagom svojega stvaralačkog napora, predstavlja najveću civilizaciju, koja se dosad javila na Zemlji, i da su poslije nje sve manifestacije, koje su dobile ime civilizacija, samo oblici rastvaranja i raspadanja njegova stila. Da to saznamo, morali bismo poživjeti još deset tisuća godina.