Danas je izvršen atentat na Andyja Warhola – pa, i ne bih trebao reći »izvršen atentat«, u nj je pucala neka ženska koja ga je željela ubiti, da bi sad bio u kritičnom stanju, s polovičnim izgledima da preživi, tako bar kažu. Kod svoje cure Andy slušao sam danas po prvi put novi album Williama Burroughsa (upravo je bio stigao poštom), kad su me iz spavaće sobe odjednom stali glasno dozivati. Kad sam otišao onamo, Andyna majka priopćila mi je vijesti. Imao sam neki osjećaj da su mislili kako ću poludjeti od boli ili tako nešto, pa sam ispalio salvu lažnog smijeha. Zapravo me ta vijest nije nimalo pogodila, bar ne tako da bi se to moglo ocijeniti kao pozitivno ili negativno, osim što sam ustreperio, kako to već biva kad čovjeka pogodi nadrealnost stvarnog života. Hoću reći, ostao sam zapanjen. Kad se kaže zapanjen, ne misli se ni na što povezano s tugom ili sa srećom, misli se: BAM!, na nagli udar nečeg nečuvenog, nevjerojatnog, nezamislivog, a valjda bi se i moglo reći kako je to pozitivan osjećaj. Andyna majka blago je dodala: »Pucala je neka likovna kritičarka iz New Yorka. Odvalila mu lijepo cijelu glavu.«         

»Molim?! Pa je li mrtav?«

Andy se počela smijati. Njezina je majka ispravila vlastiti nadrealizam (Burroughs je s gramofona upravo govorio: »Tračerska novinska agencija... Mi ne prenosimo, mi pišemo vijesti.«): »Nije, samo je u kritičnom stanju u bolnici.« Vratio sam se u dnevnu sobu i na papirnatom unutarnjem ovitku Burroughsove ploče napisao: »Treći lipnja 1968. – dan na koji je izvršen atentat na Andyja Warhola.« Bolje se činilo tako nego da napišem »Dan kad su pucali na Andyja Warhola«. 

Možda bi me to trebalo više brinuti. Warhol je bio jedan od mojih junaka. Naravno, nisam imao blage veze o njemu, nisam pogledao ni jedan njegov film, a ni vidio mnogo njegovih slika, ali potpuno me odvalila televizijska emisija posvećena njemu, u kojoj su svirali Velvet Underground, a i čitao sam o njemu što sam ulovio ovda-onda po časopisima. Tako sam s nekim od kupljenih časopisa dobio i golemi poster s njegovim licem i naočalama, koji sam onda mjesecima držao na zidu. Nije taj poster nešto posebno, ili, bolje rečeno, nije bio, sad je pokojan... Mislim, nije to bila psihodelična rokoko slika koju čovjek može gledati satima. Zapravo, bio je ružan, baš ružan, i nisam ga skinuo nakon određenog vremena samo zato što je bio velik, a ja sam htio imati slike na zidu. Odmah kad sam ga nabavio stavio sam ga točno preko puta kreveta pa bih noću, u mraku, u pokušaju simulacije psihodeličnog iskustva, bio zurio u to lice dok se ne bi promijenilo. No promjene nikad nisu bile jasne, to lice nije pokazivalo mnogo, bilo je to samo slavno lice, slavno možda baš zbog svoje nevjerojatne bezizražajnosti. Bez sunčanih naočala izgledao je kao tipičan ženskasti peder, ali s cvikama bi izgledao kao da je od gumenasta betona, poput betonskog zida. Postupno, kako su prolazili mjeseci, počeo sam otkrivati da je Warhol s filmovima koje je potpisivao imao vrlo malo veze, ako i toliko. Roger je njega (ili, prema glasinama koje otad kruže, nekog tko se za nj izdavao) i Paula Morrisseyja, koji je, čini se, zapravo zaslužan za filmove, upoznao na predavanju na državnom sveučilištu u San Diegu. Ja nisam bio ondje, ali zapravo se Warhol opet doimao kao katatoničar. Kad sam se preselio na Broadway, i u tom novom stanu postavio sam poster na zid u dnevnoj sobi, i jedne noći, kad smo svi uzeli podjednako loše tripove, u Jerryja Lucka Warhol je postao glavni izvor paranoje: »Ne mogu smisliti tog lika, uvijek me gleda! Uh, to lice!« 

»Smeta ti frajer?« bio sam suosjećajan.  

»Ama, ne mogu ga smisliti! Iskidao bih tu pizdariju u milijun komadića! Stalno osjećam kako zuri u mene, svaki put kad se osvrnem, jebo mater, vidim da zuri tako u mene, mrzim ga, jebote, mrzim!« 

Te noći bio sam vrlo raspoložen za ironiju i sarkazam pa rekoh: »Čovječe, vidi, ako ti toliko smeta, a ti poderi to sranje! Poster je moj, a mene boli briga. Samo daj... Razjebi ga!«

»Stvarno? Smijem?«

»Naravno, samo naprijed, daj si oduška!«

Svi ostali naglas su izražavali gađenje ili govorili Lucku da se smiri. Nakon trenutka čudnog napetog zatišja skočio je do postera i uz mrmoreći ga vapaj strgao sa zida. Režeći i nezgrapno mlatarajući rukama na podu poput kakve nasukane hobotnice, derao ga je dok ga nije pretvorio u hrpu razbacanih komadića. Potom je uspravno sjeo i zaokružio zbunjenim pogledom po sobi, češući se po glavi. Radoznalo sam ga promatrao. Ostali su naglas izražavali još veće gađenje. Netko mu je rekao neka počisti taj nered, na što je stao gunđati baš kao one noći kad su on, Dan i Roger od nekog susjeda ukrali pile pa ga je on očistio i očerupao na podu u našoj kuhinji te mu odgrizao komad krvavih prepona kako bi dokazao svoju Eleganciju. 

No da se vratim atentatu; kad sam te noći došao kući, mama me dočekala na vratima s istim novostima. Rekla je da je u Warhola pucala njegova »djevojka«. Očekivano, bombastična vijest jednako je šokirala i Rogera kad je kasnije svratio, tako da je zapanjeno uzdahnuo, razrogačio oči i stao bauljati sobom držeći se za glavu. Mislim da je to više bio primjer njegove tipične reakcije kad ga nešto zapanji nego pokazatelj da je prema Warholu u dubini srca gajio kakvu posebnu dragost.  

Jučer je na Andyja Warhola pucano u njegovu uredu u New Yorku, a danas na Roberta Kennedyja u predvorju jednog hotela u Los Angelesu, na samom kraju njegova govora nakon pobjede na predizborima u Kaliforniji. A prije samo dva mjeseca, gotovo točno u dan, Martina Luthera Kinga, mnogo boljeg čovjeka od njih obojice, u Memphisu je ubio plaćeni ubojica kojeg FBI još nije uspio uhvatiti. Tko je sljedeći? Što je sljedeće? Andy i ja sjedili smo u sobi za učenje i listali brošuru s popisom predavanja, kad je nekih pola sata poslije ponoći njezina majka povikala: »Andy! Dođi brzo! Ubili su Bobbyja Kennedyja!« Sjurili smo se hodnikom, sjeli pred televizor i ošamućeno se zagledali u čudnu šarenu vrevu na ekranu, nervoznim, zbunjenim novinarima glasovi su pucali u razgovoru sa svjedocima, od kojih je većina imala svoju verziju priče, kamerama se neprestano mutila i izoštravala slika, živi pakao, drot je uznemireno vikao neka svi iziđu iz prostorije da bi prekinuo u pola rečenice jer je opazio kako CBS-ov novinar dva metra dalje drži mikrofon pred licem jednog svjedoka, pa je ekran ispunila ugljenasto mutna polutama kad su pogasili svjetla u neuspješnu pokušaju da isprazne predvorje hotela, kasnije su izvještavali o napetim trenucima neposredno nakon pucnjave, kad su fotografi i novinari i promatrači tako nahrupili oko Kennedyja i dvojice drugih ranjenih ljudi te je senator (ležeći potrbuške na podu s licem, rukama i bedrima potpuno u krvi) naposljetku morao kriknuti neka mu daju malo zraka, gušila ga je vlastita svjetina... Vidjeli smo kako kontingent od nekoliko drotova izvlači navodnog atentatora kroz gomilu, njihov zarobljenik jedva je provirivao mlitavo viseći između policijskih torza, ali mišići su mu se ipak napinjali dok se, s rukama u obrambenom položaju iznad glave, pokušavao sklupčati gotovo do položaja fetusa... Drugi je osumnjičenik pobjegao... Andy je jecala. »Ova zemlja, ja stvarno ne znam...« kvocala je njezina majka i dodala Paulu: »Paule, hajdemo preseliti u Australiju.« Andy se srdila kroza suze: »Sigurno je to bio jedan od onih mekartijevaca!« Ona je, kao što ste mogli očekivati, fanatična Kennedyjeva pobornica. Ja sam za McCarthyja. Od pomisli na mogućnost Kennedyjeva poraza, koja je prema televizijskim predviđanjima bila prilično velika, ranije te večeri plakala je gotovo »luda od boli«, kako je sama rekla. Pratio sam televizijske izvještaje neposredno nakon atentata razjapljenih usta, skamenjen od šoka jednako kao što sam bio u onim kilometarski dugim, gotovo beskonačnim trenucima, kad sam sjedio u dnevnoj sobi Hell's Angelsa i gledao kako ti motoristi grupno siluju jednu ženu. Podaci na televiziji počeli su se ponavljati: situacija se nije razvijala. Zaželio sam Andy laku noć i odvezao se u Valley Liquor da kupim papir Ezerase jer sam za te cjelonoćne amfetaminske seanse htio dovršiti esej iz filozofije. Na blagajni sam ležerno rekao prodavaču: »Ščuo za Bobbyja Kennedyja?«, a on će na to, da pročavrlja s mušterijom: »Jesam. Morali bi prestat radit take stvari.« 

Andy me nazvala i plačno mi priopćila kako je senator Kennedy još na operacijskom stolu, sedam sati nakon pucnjave, kaže da su mu propucali rame i vrat te da je mu je iza uha otkrhnut jedan oveći komad s kraja lubanje, tri metka kroz nadobudnog, nasmijanog mladog predsjednika, a ona je cijelu noć bila pred televizorom u suzama i na spidu, dok sam ja sjedio zadihan od neprestana seksualnog užitka kakav pruža podrobno ispitivanje Glavne Žile, vratne vene uspomenâ, svega onoga u što je vjerovao um i za čim je posezalo srce svih godina u potrazi za nekom kristalnom cjelinom, i to je to, ne mogu jutros plakati, premda se Amerika postojano raspada brzinom zapanjujućom čak i za neke disidente, pucanje nosive grede u tom razaranju nadišlo je i najluđa očekivanja mekih pobunjenika koje je Amerika internalizirala od Toma Painea, Franklina i ostalih, dok se oko mene vrtloži tornado cjelokupnog kozmosa »kao vrtlog u jacuzzi-kadi«, kako su znali reći govornici na natjecanjima koledža Grossmont pri blaćenju javnih ličnosti a onda je milijunski hit jadnog blitvara Jacuzzija postao kliše i naša američka »dekadencija« u malom, trnci ekstaze spiralno mi se penju udovima i trupom pa se njima i slijevaju dok se metamfetaminski dan i noć ljušte iz mene kao što se boja ljušti sa školjkama oblijepljena pramca divovskog broda oceanske linijske plovidbe, cijele ove noći svih ovih sati uzdizanja senator Robert Kennedy polagano umire na operacijskom stolu od nehrđajućeg čelika u Los Angelesu a ja podrobno ispitujem dubinu ove Glavne Žile, nova književnost porađa se ovdje na mojim amfetaminskim seansama, kad mi taj metamfetamin uđe u krv a ta mi krv uđe u glavu, nešto novo, stalno se aluzijama vraćam na Velvet Underground, ne, na Loua Reeda osobno, uzmimo u obzir da se on izvukao iz vrtloga New Yorka napola neoštećen, a sad primam njegove poruke zahvaljujući renesansi rock 'n' rolla i diskografima koji ga silno promoviraju gurajući se kao sumanuti kukci oko prljavih svinjskih korita do ruba ispunjenih dolarima, sjetimo se smicalice Velikog Guya Granda i ljudî koji besramno skaču naglavce u bačvetinu punu govana i pišaline i krvi i gnoja i šmrkalja i sperme itd. nakon što je u toj prljavštini provedeno dozrijevanje zelenih američkih dolara, sve se ulijeva i bome nama je svima dobro koliko sad već dugo? No među nama rečeno premda to sigurno nije tajna meni se čini da je poklopac pred pucanjem. Vozim Andy na fakultet. Odjednom, nakon što smo pola vožnje proveli u tišini, ona kaže: »Les, Amerika se raspada.« 

»Znam«, kažem. »Znam to već dugo... Tko god da je protekle godine čitao uvodne članke u Lifeu ili Postu zna da se sve to raspada na sastavne dijelove.« Kad se u takvim novinama stane predviđati skoru apokalipsu i strahovite društvene potrese, jednostavno znaš da će bure uskoro puknuti, jer ti časopisi dio su današnje Velike Američke Glavne Žile, oni svakog tjedna na ovaj ili onaj način izravno ciljaju na većinu stanovništva, i nikako im nije u interesu da nepotrebno uznemiravaju g. i gđu Amerika te nagnaju reakcionare na to da počnu čistiti muškete iz 1876. ili da milijune koji prate samo rubrike Zdravlje i Sport bezbrižne u sigurnosti njihovih štukodekoriranih blindaža uzbunjuju neutemeljenim glasinama o tome kako se očekuje da indigene eksplozije rastrgaju mirne parkove u kojima je zabranjeno hodati po travi, sjenoviti betonski pločnici posuti palim lišćem u iluzijama o trajnosti u inicijalima nekadašnjih ljubavnika sadašnjih prijatelja koji s gljivicama na stopalima i proširenih vena po ulicama agitiraju za Republikansku stranku i Sljedećeg Predsjednika Sjedinjenih Država (kao što je, još od sinoć, danas jasno) Richarda M. Nixona, ne, spokojna gradska središta koja ponosno ovjekovječuju prizore mirnih bjelčića iz 1853. ne smiju se mahnito iščupati iz tog znamenitog tla kao kralješnica iz kakva ironično nasmijana Isusa briljantinski sjajne aureole, na koncu, nije ovo Francuska!           

Rekoh Andy kako sam bio predvidio da će se američki otrcani stari žaket rasporiti po šavu te dodah: »Vjerojatno i nije moglo drugačije...«, na što ona reče: »Demokracija ne pali, šteta je to, ali jednostavno ne pali«, pa ja rekoh: »Razlog ovakvog raspada jest to što ljudi u Americi predugo žive u prošlosti... Predugo smo na svim kanalima emitirali američki san kao evanđelje i svi smo bili zadovoljni... Tim životom u prošlosti... Sad država propada jer njezini žitelji nisu bili u stanju prihvatiti da im se granitna munja zabila u nosivu gredu, da je američki san samo san, a da je američka stvarnost imperativ, bure baruta.« 

Ponovno je zaplakala. Položio sam svoju ruku na njezinu, ondje gdje ju je držala na sjedištu, ali naglo ju je povukla odmah nakon prvog dodira. »Ma nemoj ti mene tješiti, znam da ti to ne razumiješ... Krivi su takvi kao ti... I to sranje koje čitate –«

»Misliš na Free Press i to?«

»To smeće, to šugavo lažljivo smeće, i smeće koje objavljuju oni desničari, e to je uništilo Ameriku!«

Neću reći da nije tako, koliko ja znam prilično je u pravu, zapravo sam siguran da je u pravu, oni histerični paranoici iz nove, još ljevije ljevice jednako su krivi kao bilo tko drugi. Amerika, koja je u suštini naš svijet, grči se snagom potresa, guši se, pljuje krv, vrtoglavo posrće dok se šepava ne skrši i ne padne na koljena od neke smrtonosne bolesti, pa se tako na koljenima ne stane ljuljati naprijed-nazad jaučući i stiskajući se za jednu pa za drugu ranu, bulazneći kao najgori alkos na metanolu koji se ruši u Boweryju nakon Posljednje Runde, a ja trenutno nemam nikakvih odgovora, čak ni pretjerano mnogo stavova, čini se da svaka frakcija u kavgi postaje nalik upravo onomu čemu se tako očajnički protivi, tako da čak i polulucidni i polurazumni novi ljevičari, koji su u stanju donekle jasno prepoznati katastrofalnost svoje politike i svih svojih političkih organizacija, tako da čak i oni moraju ustrajati i stisnutih zuba dočekati predstojeću borbu, bez obzira na posljedice, možda zato što nikad i nisu mogli zamisliti kako će Amerika postati kontinent u kojem gore hrpe smeća a primitivne lokalne vlasti održavaju kontrolu grubom silom, što znači da im je možda dojadio taj isti stari prizor, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, sve je sigurno, zašarafljeno, sve u redu, sigurno za građanske glodavce kukavno šćućurene u svojim brijestovima obrubljenim kućama koje su si međusobno nalik kao jaje jajetu, možda ti majstori samo žele vidjeti kako se cijela građevina napokon urušava ili barem trese iz temelja naprosto zato što se to nikad ranije nije dogodilo, znaš ono, čovječe, sve s kapama s likom Che Guevare i Molotovljevim koktelima sklepanim u domaćoj radinosti, tȁ oni su Revolucionarna ustanička oslobodilačka vojska, ono, kužiš me?, spremni izići na ulicu i, pobogu, malo Oslobađati, jebote! Nema veze što majstor možda nikad u životu nije vidio krv osim na filmu, čovječe, on će se boriti sa snagom dvadesetorih grla mlitave imperijalističke rasističke srednjestaleške bijele anglosaske protestantske stoke zato što mu je srce čisti oganj, a ne samo to nego je još i na hrpi tripova! Snažan je! Ma ne, nema šanse da on podbrusi pete, da utekne kad krene u juriš a eksplozije ručnih bombi prema njemu dobace krv i komadiće crijevâ i mesa neke žene i njezinih troje djece, koji kurac, što je par kapi krvi na rukavu?; i neće on pobjeći kad policija stigne i zapuca iz svojih pištolja ili čak strojnica, kad se polako počnu redati u toj ulici od izloga do izloga; ali MOŽDA pobjegne kad priđe nekom militantnom crnji krupnom kao Jimmy Brown, koji hodi ulicom kroz dim i vatru i smrt, s riječima: »E, buraz, zar nije ova revolucija baš ludnica, kužiš me, hoćeš malo trave?«, a krupni crnjo samo polako zaokrene svoju glavu veličine bundeve da vidi koja to bijela hipijevska budaletina tako revnosno glumi da je iz geta te odgovori: »De šetaj, bljedunjavi, da t' ne rascopam gla'u.« Prilično smiren ali i prilično jasan u svojoj iskrenosti, on ondje stoji tek tako, uznosito i podsmješljivo prati događanja s rukama na bokovima raširenih nogu i s blagim smiješkom ali zračeći tvrdu, do usijanja vrelu mržnju iz krvavih očiju iza onih sunčanih naočala napravljenih tako da svojom neprobojnošću sugovorniku ne odaju baš ništa. E sad, ako mislite da će taj bijeli hipijevski kosijaner koji je odnedavno i borac za politička prava pokušati logično raspraviti o svemu tome s krupnim crnjom, onda ste naprosto budala, budala kao i devedeset posto trenutne hipijevske i novoljevičarske zajednice (a mislim na one koji su dovoljno dugo u tome da bi trebali biti pametniji, ne na one tinejdžerske bitangice koje su prošli mjesec otkrile travu i tripove). A svatko tko si dopusti takvu glupost dvostruko je opasan: opasan prvo po samog sebe, jer izlaže se gadnim batinama, a onda opasan i po svakog od nas ostalih, opasan kao što je to Lyndon Johnson ili (da, možda ovo nije pravo vrijeme da se to kaže, ali jest istina) Bobby Kennedy prije no što su ga ubili ili general Hershey ili J. Edgar Hoover. Oni su opasni po svakoga od nas zato što se upravo u ovom trenutku igraju vatrom, mislim pobuna, a nemaju blagog pojma o tome kako njome upravljati niti o tome što ona podrazumijeva, a čak ni o tome da samo uvećavaju vjerojatnost da se mnogima od nas, svakako i njima, životi tako prelome te se možda nikad ne oporavimo, a možda čak i ne preživimo. Sinoćnji atentat na Kennedyja za mene je u izvjesnom smislu bio kap koja je prelila čašu. Vidim da dolaze velike oluje, ali u ovom trenutku više nemam nade u to da će se iznaći bilo kakva vrst makar privremena rješenja. Demokrati gotovo sigurno neće izabrati McCarthyja za predsjedničkog kandidata. Protiv Nixona će najvjerojatnije ići Humphrey, a on će gotovo sigurno izgubiti. Što god da još bude, neću više pročešljavati časopise i dnevne listove i pamflete i što sve ne u jalovu pokušaju da shvatim što se događa u svoj toj tami koja nas okružuje. Jebo njih sve, na obje strane samo tupani. Ja sam jedini ostvaren u cijeloj industriji. Pisat ću što više budem mogao, to želim raditi, povesti vas kao vodič na putovanje svojom Glavnom Žilom, pokušati vam što više približiti značenje freski kojima su oslikani nutarnji zidovi moje lubanje, sa što manje nekadašnjih amfetaminskih izdrkavanja, kako bih napokon napisao ono što će već jednom i za mene biti prava klasična knjiga, koja će istovremeno biti svijet za sebe i predstavljati svijet moje intime u onoj mjeri u kojoj će mi to pružati zadovoljstvo, premda ću njome ugađati vlastitim sklonostima, i to u zbrkanoj, nasumično posloženoj formi, s raznim manjkavostima i pretjerivanjima, da, barem ću napokon od gliba svoje duše načiniti razumljive i uistinu intimne prskaje i štrcaje između dvaju dijelova na mahove isprekidanih iskrenih iskaza možda doprem do onoga što osjećam kako ovdje niče tako da ova blijeda i prazna lica zasjaje već jednom pravim izrazom ovog ljeta ako nikad drugi put sprijeda ili straga.