IV.
Edmond Vandercammen piše:

Uvijek uzvodno od mene sama
Za sobom tragam, preklinjući
– O grubi zakone moje pjesme      
U dnu sjene što izmiče mi.

U potrazi za još daljim sjećanjem, pjesnik želi određenu popudbinu, prvobitnu vrijednost još veću od pukog sjećanja na zgodu iz svoje povijesti:

Gdje sam mislio da se sjećam
Želio sam samo malo soli
Da se prepoznam i nastavim dalje.

U drugoj pjesmi, idući uzvodno od uzvodnog, pjesnik kaže: 

Nisu li naše godine mineralni snovi?

Ako se čula sjećaju, neće li ona otkriti, u stanovitoj arheologiji opazivog, te "mineralne snove", te snove "elemenata", koji nas pripajaju za svijet, u "vječnom djetinjstvu"?  
"Uzvodno od mene sama", veli pjesnik, "uzvodno od uzvodnog", veli sanjarija koja pokušava probiti se nazad sve do iskonskih vrela bića. To su upravo dokazi antecedencije bića. Tu antecedenciju bića pjesnici traže, dakle ona postoji. Ta izvjesnost jedan je od aksioma filozofije oniričnosti.  
Postoji li onostranost u kojoj pjesnici nisu sposobni sjećati se? Nije li prvobitni život proba vječnosti? Jean Follain piše:

Dok u poljima
svog vječnog djetinjstva
pjesnik šeće
i ne želi ništa zaboraviti.

Kako je život velik kad se zamislimo nad njegovim počecima! Sanjariti, ne znači li to zamisliti se nad nekim ishodištem? A sanjariti o ishodištu, ne znači li to ići dalje od njega? Onkraj naše povijesti prostire se "naše nesumjerljivo pamćenje", da se poslužimo izrazom koji je Baudelaire preuzeo od De Quinceyja. 
Da bismo izvršili pritisak na prošlost dok nas zaborav steže u svoj obruč, pjesnici nas pozivaju da imaginativno obnovimo izgubljeno djetinjstvo. Poučavaju nas "smionostima pamćenja". Valja izmisliti prošlost, kaže nam jedan pjesnik:

Izmišljaj. Nema izgubljenog slavlja
na dnu pamćenja.

A kad pjesnik izmišlja svoje velike slike koje otkrivaju dubinu svijeta, zar se ne sjeća?
Ponekad adolescencija sve poremeti. Adolescencija, ta groznica vremena u ljudskom životu! Sjećanja na nju suviše su jasna da bi sanjarije bile velike. I sanjar dobro zna da mora ići onkraj vremena groznica želi li otkriti spokojno vrijeme, vrijeme sretnog djetinjstva u njegovoj vlastitoj supstanciji. Kakva se samo osjetljivost na granicu između vremena spokojnog djetinjstva i vremena burne adolescencije očituje u sljedećem ulomku Jeana Follaina: "Bilo je jutara kad je supstancija plakala... Onaj osjećaj vječnosti koji u sebi nosi rano djetinjstvo već je bio nestao." Koja promjena u životu, kad potpadnemo pod vladavinu vremena koje troši, vremena u kojem supstancija bića ima suze!   
Dovoljno je malo se zadubiti u sve pjesme koje smo citirali. One su dosta različite jedne od drugih, ali sve nam pružaju svjedočanstvo određene težnje da se prijeđe granica, vrati uz struju, ponovo pronađe veliko jezero tihih voda u kome se vrijeme odmara od tečenja. I to jezero je u nama, kao prvobitna voda, kao okoliš u kojem mirujuće djetinjstvo nastavlja boraviti.
Kad nas pjesnici pozovu k tom području, upoznajemo nježnu sanjariju, sanjariju uspavanu daljinom. Upravo taj naboj djetinjskih sanjarija nazivamo, u nedostatku boljeg, antecedencijom bića. Da bi se ona nazrela, potrebno je okoristiti se detemporalizacijom svojstvenom duboko sanjarskim stanjima. Tako je moguće, smatramo, imati iskustvo stanja koja su ontološki ispod bića i iznad ništavila. U tim stanjima zamire proturječje između bića i nebića. Jedno manje-biće oprobava se u biću. Ta antecedencija bića još nema odgovornost bića. I još nema čvrstinu konstituiranog bića koje misli da se može konfrontirati s nebićem. U takvom duševnom stanju, jasno se osjeća da ta logička oprečnost svojom suviše jarkom svjetlošću ništi svaku mogućnost sjenovite ontologije. Potrebni su vrlo blagi dodiri da bi se slijedila, u dijalektici blage svjetlosti i blage sjene, sva iskrsnuća ljudskog koje se oprobava u postojanju. Život i smrt suviše su glomazni pojmovi. U sanjariji, riječ "smrt" je prosta riječ. Njome se ne bi trebalo služiti u mikrometafizičkom istraživanju bića koje se pojavljuje i iščezava da bi se ponovo pojavilo u skladu s ondulacijama bićevne sanjarije. Osim toga, ako se u nekim snovima umire, u sanjarijama, odnosno u utihloj oniričnosti, se ne umire. Je li potrebno dodati i to da, općenito govoreći, rođenje i smrt nisu psihološki simetrične pojave? U ljudskom biću postoji toliko mnoštvo sila koje se rađaju ali, na svom odlasku, ne doživljavaju monotonu fatalnost smrti! Umire se samo jednom. Ali psihološki se rađamo mnogo puta. Djetinjstvo teče iz tolikog mnoštva izvora da bi bilo uzalud pokušati utvrditi njegovu geografiju kao što bi bilo uzaludno pokušati napisati njegovu povijest. Tako, pjesnik kaže: 

Djetinjstava sam imao toliko
Da bih se izgubio nabrajajući ih.

Svi ti psihički tračci tek naznačenih rođenja osvjetljuju jedan kozmos koji se rađa, a koji je kozmos prapočetaka. Tračci i prapočeci, to je dakle dijalektika antecedencije djetinjskog bića. Sanjar riječi ne može biti neosjetljiv na blagoću jezika koji stavlja tračke [lueurs] i prapočetke [limbes] pod okrilje likvida. Zahvaljujući tračku ima vode u svjetlosti, a Limb je akvatičan. Uvijek ćemo naći istu oniričnu izvjesnost: djetinjstvo je ljudska Voda, voda koja izlazi iz sjene. To djetinjstvo obavijeno maglom i tračcima svjetlosti, taj život u letargičnim prapočecima, daje nam određeno bogatstvo mnogostrukih rođenja. Koliko smo bića započeli! Koliko izgubljenih izvora, ali koji su ipak potekli! Stoga sanjarija k našoj prošlosti, sanjarija koja traži djetinjstvo kao da vraća u život živote koji se nisu dogodili, živote koji su bili zamišljeni. Sanjarija je mnemotehnika imaginacije. U sanjariji ponovo stupamo u doticaj s mogućnostima koje sudbina nije znala iskoristiti. Naše sanjarije k djetinstvu prati velik paradoks: ta mrtva prošlost u nama ima budućnost, budućnost svojih živih slika, budućnost sanjarije koja se otvara pred svakom nanovo pronađenom slikom. 

V.
Veliki sanjari djetinjstava privučeni su tom onostranosti rođenja. Karl Philipp Moritz, čija knjiga Anton Reiser predstavlja autobiografiju u kojoj se tijesno isprepleću snovi i sjećanja, redovito je posjećivao ta predvorja postojanja. On tvrdi da su ideje djetinjstva možda neprimjetna spona koja nas povezuje s prijašnjim stanjima, barem ako se pretpostavi da je ono što je sada naše ja već jednom postojalo u drugim uvjetima.    
"Naše bi djetinjstvo tada bila Leta iz koje smo pili da se ne rastvorimo u Totalitetu koji je bio prije nas i koji će biti poslije nas, da bismo imali prikladno ograničenu osobnost. Smješteni smo u svojevrstan labirint; ne nalazimo nit koja bi nam omogućila da iz njega iziđemo, i, po svoj prilici, ne treba da ga nađemo. Zbog toga zaplećemo nit Povijesti ondje gdje se prekida nit naših (osobnih) sjećanja, te živimo, dok nam naše vlastito postojanje izmiče, u onome naših predaka."         
Dječji psiholog takvim će sanjarijama odmah nalijepiti svoju etiketu metafizičkog. One će za njega biti potpuno isprazne, jer to su sanjarije koje nisu zajedničke svima, ili koje se ni najluđi sanjari ne usuđuju izreći. No, nitko ne može osporiti činjenicu: te su se sanjarije dogodile. I imale su čast biti zabilježene od velikog sanjara, velikog pisca. I te ludosti i te isprazne tlapnje i ti zabludjeli tekstovi nalaze čitaoce koje očaravaju. Nakon što je citirao Moritzov tekst, Albert Béguin dodaje kako je Carl Gustav Carus, liječnik i psiholog, utvrdio da bi "za toliko duboka zapažanja dao sve memoare kojima je književnost preplavljena".   
Labirintske sanjarije o kojima govori Moritzova sanjarija ne mogu se objasniti proživljenim iskustvima. One se ne oblikuju podzemnim strahovima. Kad si veliki sanjari djetinjstva postave pitanje: "Odakle izlazimo?", oni to ne čine s iskustvima. Tu možda postoji neki izlaz k jasnoj svijesti, no gdje je bio ulaz u labirint? Nietzsche kaže: "Želimo li ocrtati arhitekturu koja bi odgovarala strukturi naše duše..., trebalo bi je osmisliti prema slici Labirinta." To je labirint s mekim pregradama među kojima sanjar prolazi, vijuga. Od jednog sna do drugog, labirint se mijenja. 
U nama postoji određena "noć vremena". Ono što "učimo" kroz prapovijest, kroz povijest, kroz nizanje "dinastija" nikad ne bi mogla biti doživljena "noć vremena". Koji će sanjar ikad moći shvatiti kako se od deset stoljeća pravi milenij? Neka nas dakle puste da sanjarimo bez brojki o našoj mladosti, o našem djetinjstvu, o Djetinjstvu. Ah, kako su daleka ta vremena! Kako je drevan naš intimni milenij, onaj koji je samo naš, koji je u nama, nadomak toga da proguta ono što je prije nas! Kad se sanjari dubinski, nikad se ne prestaje započinjati. Novalis je napisao:     

Aller wirklicher Anfang ist ein zweiter Moment.
Svaki zbiljski početak je drugi trenutak.     

U takvoj sanjariji k djetinjstvu, dubina vremena nije metafora preuzeta od prostornih mjerila. Ta dubina vremena je konkretna, konkretno vremenita. Dovoljno je sanjariti s nekim velikim sanjarom djetinjstva kao što je Moritz da bi se zadrhtalo pred tom dubinom.
Kad se, na vrhuncu života ili na njegovu kraju, čovjek susretne s takvim sanjarijama, malo ustukne jer uviđa da je djetinjstvo zdenac bića. Dok sanjarim o nedokučivom djetinjstvu, koje je arhetip, znam da sam obuzet jednim drugim arhetipom. I zdenac je arhetip, jedna od najozbiljnijih slika ljudske duše.  
Ta tamna i daleka voda može obilježiti djetinjstvo. Ona je odrazila iznenađeno lice. Njezino zrcalo nije ono fontane. Nijedan narcis ne bi se u njemu ogledao sa zadovoljstvom. Već ni u njegovoj živoj slici pod zemljom, dijete se ne prepoznaje. Na vodi je magla, suviše zeleno bilje optočuje to zrcalo. U dubini diše mrzao dah. Lice koje se vraća u toj noći zemlje je lice s nekog drugog svijeta. Dopre li u pamćenje sjećanje na takve odraze, nije li to sjećanje na neki pred-svijet? 
Jedan je zdenac obilježio moje rano djetinjstvo. Uvijek sam mu se približavao s rukom koju je čvrsto obuhvaćala djedova ruka. Tko se tada bojao: djed ili dijete? Jer rub zdenca bio je visok. To je bilo u vrtu koji će uskoro biti izgubljen... Ali ostala mi je neka potpuna mučnina. Znam što je to zdenac bića. A budući da onaj tko se prisjeća djetinjstva treba reći sve, moram priznati da je zdenac koji mi je izazivao najveće strahove uvijek bio zdenac moje jeu d'oie. I usred najblažih večeri, bojao sam ga se više od mrtvačke glave na prekriženim kostima.

VI.
Kakav naboj djetinjstava mora da postoji u zalihi u dubinama našega bića kad nam pjesnikova slika može omogućiti da iznenada oživimo svoja sjećanja, da obnovimo u imaginaciji svoje slike na temelju dobro usklađenih riječi. Jer, pjesnikova slika govorna je slika, to nije slika koju vidimo očima. Svojstvo govorne slike dovoljno je da bismo čitali pjesmu kao odjek minule prošlosti.
Da bi se nešto obnovilo potrebno je uljepšati. Pjesnikova slika našim sjećanjima ponovo daje stanovitu aureolu. Daleko smo od točnog pamćenja koje bi moglo očuvati čisto sjećanje stavljajući ga u neki okvir. Kod Bergsona, čista sjećanja izgledaju kao uokvirene slike. Zašto bismo se sjećali da smo naučili nešto na klupi u vrtu? Kao kad bismo htjeli fiksirati neki povijesni trenutak! Trebalo bi barem, budući da smo u vrtu, nanovo izreći sanjarije koje su ometale našu učeničku pozornost. Čisto sjećanje može se pronaći samo u sanjariji. Ono ne dolazi u pravi čas pomoći nam u aktivnom životu. Bergson je intelektualac koji toga nije svjestan. Ne mogavši se oprijeti svom dobu, on vjeruje u psihičku činjenicu i njegovo učenje o pamćenju ostaje, uzevši sve u obzir, učenje o korisnosti pamćenja. Zbog svoje želje da razvije pozitivnu psihologiju, Bergson nije otkrio ujedinjenje sjećanja i sanjarije.  
No, kako često neko čisto sjećanje, beskorisno sjećanje beskorisnog djetinjstva ponovo iskrsne u obliku novog poticaja za sanjarenje, blagodati neživota koja nam pomaže da na trenutak živimo na rubu života. U dijalektičkoj filozofiji počinka i djelovanja, sanjarije i misli, sjećanje iz djetinjstva dosta jasno očituje korisnost beskorisnog! Pruža nam prošlost koja je neučinkovita u stvarnom životu, ali koja je odjednom oživljena u životu, izmaštanom ili nanovo maštanom, blagotvorne sanjarije. U doba starenja, sjećanje iz djetinjstva vraća nas tananim čuvstvima, onom "nasmiješenom kajanju" velikih baudelaireovskih atmosfera. U tome "nasmiješenom kajanju" koje je predmet pjesnikova iskustva, čini se da ostvarujemo neobičnu sintezu kajanja i utjehe. Lijepa pjesma navodi nas da oprostimo prastaroj tuzi. 
Da bismo živjeli u toj atmosferi negdašnjosti, valja nam desocijalizirati naše pamćenje te, s one strane izrečenih i ponovljenih sjećanja, kazivanih od nas samih i od drugih, od svih koji su nas naučili kakvi smo bili u ranom djetinjstvu, valja nam otkriti naše nepoznato biće, zbir svega nespoznatljivog što tvori djetetovu dušu. Kad sanjarija ide tako daleko, vlastita nas prošlost zadivljuje, zadivljeni smo što smo bili to dijete. Postoje u djetinjstvu časovi u kojima je svako dijete zadivljujuće biće, biće koje realizira zadivljenje bića. Tako u sebi otkrivamo mirujuće djetinjstvo, djetinjstvo bez budućnosti, oslobođeno od mehanizma kalendara.
Tada, ono što vlada nad pamćenjem nije više vrijeme ljudi ni vrijeme svetaca, nadničara svakidašnjeg vremena koji obilježavaju djetetov život samo imenom njegovih rođaka, već vrijeme četiriju velikih božanstava neba: godišnjih doba. Čisto sjećanje nema datuma. Ali ima godišnje doba. Godišnje doba temeljno je obilježje sjećanja. Kakvo je bilo sunce ili kakav je bio vjetar toga znamenitog dana? To je pitanje koje donosi pravi naboj reminiscencije. Tako sjećanja postaju velike slike, uvećane i uvećavajuće slike. Ona su povezana s univerzumom godišnjeg doba, doba koje ne razočarava i koje se sasvim prikladno može nazvati totalnim godišnjim dobom jer počiva u mirovanju potpunosti. Totalno godišnje doba, jer sve slike izriču istu vrijednost, jer s jednom posebnom slikom posjedujemo njezinu bit, kao što je ona zora koja je svanula iz pjesnikova pamćenja: 

Koja je zora, razdrta svila
U modrini žege
svanula zapamćena?
Koje komešanje boja?  

Zima, jesen, sunce, ljetna rijeka korijeni su totalnih godišnjih doba. To nisu samo vizualni prizori, već duševne vrijednosti, izravne, mirujuće, nerazorive psihološke vrijednosti. Doživljene u pamćenju, one su uvijek blagotvorne. To su blagodati koje ostaju. Ljeto za mene ostaje doba buketa. Ljeto je buket, vječni buket koji se ne može sparušiti. Jer njegov ga simbol uvijek čini mladim: to je dar, sasvim nov, sasvim svjež. 
Godišnja doba sjećanja su uljepšavajuća. Kad se sanjareći prodre u dubinu njihove jednostavnosti, u samo središte njihove vrijednosti, godišnja doba djetinjstva godišnja su doba pjesnika. Ta godišnja doba nekako uspijevaju biti pojedinačna ne prestajući biti univerzalnima. Ona se okreću na nebu Djetinjstva i obilježuju svako djetinjstvo neizbrisivim znakovima. Naša se velika sjećanja tako skrašavaju u zodijaku pamćenja, kozmičkog pamćenja kojem nisu potrebne specifikacije društvenog pamćenja da bi bilo psihološki vjerodostojno. Ono je sâmo pamćenje naše pripadnosti svijetu, svijetu pod upravom vladarskog sunca. Sa svakim godišnjim dobom u nama odjekuje jedan od dinamizama našeg ulaska u svijet, tog ulaska u svijet o kome toliki filozofi govore u vezi s čime god i kada god. Godišnje doba otvara svijet, svjetove u kojima svaki sanjar vidi svoje biće kako cvate. I godišnja doba, svako sa svojim prvotnim dinamizmom, doba su Djetinjstva. Kasnije, godišnja doba mogu biti razočaravajuća, neuspjela, mogu se zamrsiti, izgubiti sjaj. Ali u našemu djetinjstvu, ona nikad ne griješe u znakovima. Djetinjstvo vidi ilustrirani Svijet, Svijet s njegovim prvobitnim, pravim bojama. Veliko bilo-nekad koje ponovo proživljavamo kad sanjarimo o našim sjećanjima iz djetinjstva upravo je svijet prvog puta. Sva ljeta našega djetinjstva svjedoče o "vječnome ljetu". Godišnja doba sjećanja vječna su jer su vjerna bojama prvoga puta. Ciklus činjeničnih godišnjih doba glavni je ciklus zamišljenih univerzuma. On označava život naših ilustriranih svjetova. U svojim sanjarijama ponovo vidimo svoj ilustrirani univerzum s njegovim djetinjskim bojama.