Svako je djetinjstvo bajkovito, prirodno bajkovito. To ne znači da je ono osobito podložno utjecaju, kao što se suviše olako misli, posve artificijelnih bajki koje mu se pripovijedaju i koje služe ponajviše za zabavu pripovijedajućeg pretka. Koliko se mnogo baka ophodi prema svojim unucima kao prema malim budalama! Ali dijete sa svojim prirođenim oštroumljem raspiruje strast za pripovijedanjem, vječita ponavljanja svojstvena pripovjedačkoj starosti. Djetetova imaginacija ne živi s tim fosilnim bajkama, s tim fosilima od bajki, nego živi u svojim vlastitim bajkama. Dijete nalazi svoje bajke, koje nikom ne pripovijeda, u svojim sanjarijama. Bajka je tada sam život:
Živio sam ne znajući da živim svoju bajku
Taj veliki stih nalazi se u pjesmi koja nosi naslov Ni u što nisam siguran. Permanentno dijete jedino je sposobno vratiti nam bajkoviti svijet. Edmond Vandercammen utječe se djetinjstvu kako bi "žeo bliže nebu":
Nebo čeka da ga dotakne ruka
Bajkovitog djetinjstva
– Djetinjstvo, žudnjo, kraljice, uspavanko moja –
U dahu jednog jutra.
Uostalom, kako bismo mogli ispripovjediti bajke koje su bile naše kad govorimo o njima upravo kao o "bajkama"? Više gotovo da ne znamo što je iskrena bajka. Odrasle osobe suviše olako pišu priče za djecu. Tako proizvode djetinjaste bajke. Da bi se ušlo u bajkovito vrijeme treba biti ozbiljan kao što je ozbiljno dijete koje sanjari. Bajka ne zabavlja, nego opčarava. Izgubili smo čarobni jezik. David Thoreau piše: "Čini se da silno pokušavamo, u zrelo doba, ispripovjediti snove našega djetinjstva, a oni iščeznu iz našeg pamćenja prije no što uspijemo naučiti njihov jezik."
Da bi se ponovo otkrio jezik bajki, treba imati udjela u egzistencijalizmu bajkovitog, postati dušom i tijelom zadivljeno biće, zamijeniti opažanje svijeta divljenjem prema svijetu. Diviti se da bi se primilo vrijednosti onoga što se opaža. I čak i u prošlosti, diviti se sjećanju. Vrativši se 1849. u Saint-Point, mjesto gdje će se vratiti u prošlost, Lamartine piše: "Moja duša nije bila drugo do hvalospjev iluzija." Suočen sa svjedocima prošlosti, s predmetima i mjestima koja bude sjećanja i čine ih jasnima, pjesnik otkriva jedinstvo poezije sjećanja i istine iluzija. U sanjariji obnovljena sjećanja iz djetinjstva doista su "hvalospjevi iluzija" na dnu duše.
Što se ide dalje u prošlost to se psihološki spoj pamćenje-imaginacija čini nerazdruživijim. Želi li se imati udjela u egzistencijalizmu poetskog, potrebno je osnažiti jedinstvo imaginacije i pamćenja. Da bi se to učinilo, treba se osloboditi povijesnog pamćenja koje nameće svoje predodžbene prerogative. Pamćenje koje prolazi kroz datume ne zaustavljajući se dovoljno u mjestima sjećanja nije živo pamćenje. Pamćenje-imaginacija stavlja nas u nedogađajne situacije, zahvaljujući egzistencijalizmu poetskog koje se lišava akcidenata. Štoviše, možemo reći da stječemo iskustvo poetskog esencijalizma. U našoj sanjariji koja imaginira dok se sjeća, naša prošlost ponovo otkriva supstanciju. Neovisno o pitoresknom, spone između ljudske duše i svijeta su snažne. Tijekom sanjarije u nama ne živi pamćenje povijesti, već pamćenje kozmosa. Časovi u kojima se ništa nije događalo se vraćaju. Veliki i lijepi časovi negdašnjega života u kojima je sanjarsko biće bilo jače od svake dosade. Jedan dobar pisac iz moje rodne Champagne napisao je: "... dosada je najveća sreća provincije. Mislim na duboku, neizlječivu dosadu koja je toliko silovita da u nama oslobađa sanjariju...". Takvi časovi očituju svoju permanentnost u ponovo otkrivenoj imaginaciji. Oni su uključeni u trajanje drukčije od doživljenog trajanja, u ono netrajanje svojstveno velikim počincima doživljenim u egzistencijalizmu poetskog. U tim časovima u kojima se nije ništa događalo, svijet je bio tako lijep! Bili smo u univerzumu mira, u univerzumu sanjarije. Ti veliki časovi neživota jači su od života, produbljuju prošlost osobe odrješujući je, pomoću samoće, od kontingencija stranih njezinom biću. Život u životu koji je jači od života, u trajanju koje ne traje, čarolija je koju pjesnik umije obnoviti u nama. Christiane Burucoa piše:
Bio si, živio si i nisi trajao.
Pjesnici, više od biografa, daju nam bit tih kozmičkih sjećanja. Baudelaire izravno dotiče tu osjetljivu točku: "Razmotreno s filozofskog gledišta, pravo pamćenje prema mom mišljenju nije drugo doli vrlo živa imaginacija, koju je lako uzbuditi, te je stoga sposobna u prilog svakog doživljaja dozivati u pamet prizore prošlosti i pretvoriti ih u čaroliju života."
Baudelaire izgleda ovdje još aludira samo na snimanje sjećanja, svojevrstan poriv koji nagoni veliku dušu da sastavi sliku koju će povjeriti pamćenju. Sanjarija je ono što pruža vrijeme za ostvarivanje te estetičke kompozicije. Ona obasjava stvarnost dovoljnom količinom svjetlosti da bi snimanje bilo komotno. Genijalni fotografi umiju čak i dati trajanje svojim snimkama, koje je upravo trajanje sanjarije. Pjesnik čini isto. Tako je ono što povjeravamo pamćenju u skladu s egzistencijalizmom poetskog naše, pripada nama, jest mi. Treba posjedovati, čitavom dušom, središte slike. Suviše podrobno bilježene okolnosti ogriješile bi se o duboko biće sjećanja. One su parafraze koje uzmućuju veliko šutljivo sjećanje.
Glavni problem egzistencijalizma poetskog jest održavanje u stanju sanjarije. Od velikih pisaca zahtijevamo da nam prenesu svoje sanjarije, da nas utvrde u našim sanjarijama i tako nam omoguće da živimo u našoj imaginacijom oživljenoj prošlosti.
Henri Bosco napisao je mnogo toga što nam pomaže pri imaginativnoj obnovi naše vlastite prošlosti. U bilješkama o rekonvalescenciji – nije li svaka rekonvalescencija određeno djetinjstvo? – naći ćemo cjelokupnu sustavnu predontologiju bića koje ponovo počinje biti grupirajući sretne i ljekovite slike. Pročitajmo ponovo veličanstvenu stranicu 156 priče Hyacinthe: "Nisam gubio svijest, ali katkad sam se hranio prvobitnim darovima života, skromnim senzacijama pridošlim iz svijeta, a ponekad sam se hranio nekom nutarnjom tvari. Rijetkom i oskudnom tvari, ali koja ni u čemu nije ovisila o novim prinosima. Jer dok je sve bilo poništeno u mome pravom pamćenju, sve je nasuprot tome živjelo s nevjerojatnom svježinom u imaginarnom pamćenju. Usred golemih prostranstava ogoljenih zaboravom, neprestano se iskrilo to čudesno djetinjstvo za koje sam nekoć mislio da sam ga izmislio..."
"Jer to je bila moja mladost, samo moja, ona koju sam si stvorio, a ne ona mladost koju mi je nametnulo izvana jedno tužno nastavljeno djetinjstvo."
Dok slušamo Bosca, čujemo glas svoje sanjarije koja nas poziva da ponovo proživimo svoju prošlost u imaginaciji. Odlazimo u vrlo blisku daljinu u kojoj se miješaju stvarnost i sanjarija. Upravo se ondje nalazi druga-kuća, kuća jednog drugog-djetinjstva, podignuta, sa svime onim što je trebalo-biti, na biću koje nije bilo a koje odjednom počinje biti, izgrađuje se kao boravište naše sanjarije.
Kad čitam stranice kao što su one Boscove, obuzme me ljubomora: on sanjari toliko bolje od mene, koji toliko mnogo sanjarim! U najmanju ruku, slijedeći ga upravljam se k nemogućim sintezama mjesta snova razasutih po sretnim obitavalištima tijekom mog života. Sanjarija k djetinjstvu omogućuje nam sažimanje, na jednom jedinom mjestu, sveprisutnosti najmilijih sjećanja. To sažimanje pridodaje kuću ljubljene očevoj kući, kao da su svi oni koje smo voljeli imali, na vrhuncu našega života, živjeti zajedno, boraviti zajedno. Biograf, s povijesti u rukama, reći će: Varate se, ljubljena nije bila u vašem životu za velikih dana žetve. Otac nije uvečer sjedio pred ognjištem dok je pjevušio kotlić...
Ali zašto bi moja sanjarija morala poznavati moju povijest? Sanjarija upravo proteže povijest do granica nestvarnog. Ona je istinita usprkos svim anakronizmima. Ona je višestruko istinita u činjenicama i u vrijednostima. Vrijednosti slika u sanjariji postaju psihološke činjenice. I u životu čitaoca sanjarija koje je pisac učinio tako lijepima ponekad se događa da piščeve sanjarije postanu sanjarije doživljene za čitaoca. Dok čitam "djetinjstva", moje djetinjstvo postaje bogatije. Pisac je već primio blagodat "zapisane sanjarije" koja nadmašuje, samom svojom funkcijom, ono što je pisac doživio. Henri Bosco kaže još i ovo: "Osim teške prošlosti moga pravog postojanja, podvrgnutog fatalnostima materije, imao sam, u procvalu dahu, jednu prošlost usklađenu s mojim nutarnjim sudbinama. I vraćajući se u život sasvim sam se spontano okrenuo bezazlenim nasladama tog nestvarnog pamćenja."
Po svršetku oporavka, kad će se to nestvarno djetinjstvo izgubiti u neodređenoj prošlosti, nalazeći neka stvarna sjećanja Boscov sanjar kaže: "Moja sjećanja me nisu prepoznala... ja sam se, a ne ona, činio bestvarnim."
Tako eterične i, u isti mah, tako duboke stranice sazdane su od slika koje bi mogle biti sjećanja. U sanjarijama k prošlosti, pisac umije unijeti svojevrsnu nadu u melankoliju, određenu mladost imaginacije u pamćenje koje ne zaboravlja. Posrijedi je prava granična psihologija, kao da su istinita sjećanja malkice oklijevala prijeći granicu i steći slobodu.
Koliko je samo puta Henri Bosco u svome djelu prebivao na toj granici, živio između povijesti i legende, između pamćenja i imaginacije! U svojoj najneobičnijoj knjizi, u tome Hyacinthe, knjizi u kojoj izvršuje veliku operaciju egzistencijalizma imaginativne psihologije, on piše: "Od imaginarnog pamćenja zadržao sam čitavo jedno djetinjstvo za koje još nisam znao da je moje, ali koje sam svejedno prepoznao kao svoje." Sanjarija koju pisac vodi u stvarnom životu ima sve oscilacije djetinjskih sanjarija između stvarnog i nestvarnog, između stvarnog i imaginarnog života. Bosco piše: "To je vjerojatno bilo ono zabranjeno djetinjstvo, o kojem sam sanjao još dok sam bio dijete. Ponovo sam otkrivao sebe, neobično osjetljivog, strastvenog... Živio sam u tihoj i prisnoj kući koju nikad nisam imao, s drugovima u igri kakve sam katkad sanjao da imam."
Ah, zar dijete koje opstoji u nama ostaje pod znakom zabranjenog djetinjstva? Sada se nalazimo u kraljevstvu slika, slika slobodnijih od sjećanja. Zabrana koju treba skinuti da bi se slobodno sanjarilo nema veze s psihoanalizom. Potpuno neovisno o roditeljskim kompleksima, postoje antropokozmički kompleksi protiv kojih nam sanjarija pomaže da reagiramo. Ti kompleksi zatvaraju dijete u ono što ćemo nazvati, kao Bosco, zabranjenim djetinjstvom. Sve naše djetinjske snove valja ponovo sanjati da dobiju svoju punu poetsku poletnost. To je zadatak poetikoanalize. Ali da bi se u njoj okušalo, trebalo bi biti psiholog i pjesnik u isti mah. Velik zahtjev za jednog jedinog čovjeka. A kad ostavim svoje štivo, kad se sjetim sebe sama, kad se okrenem svojoj prošlosti, sa svakom slikom u pamćenje mi dolaze stihovi pjesnika koji se također pita što je slika:
I često to je samo mjehurić djetinjstva
Pod tršljama tuge.
U našim snovima k djetinjstvu, u pjesmama koje bismo svi htjeli napisati da oživimo svoje iskonske sanjarije, da se vratimo u svoje univerzume sreće, djetinjstvo ima ulogu, kao što ističe dubinska psihologija, pravoga arhetipa, arhetipa jednostavne sreće. To je bez sumnje slika u nama, središte slika koje privlači sretne slike i odbija iskustva nesreće. No, u svojemu principu, ta slika nije potpuno naša; njezini korijeni sežu dublje od naših običnih sjećanja. Naše djetinjstvo svjedočanstvo je djetinjstva čovjeka, bića dotaknutog slavom življenja.
Stoga osobna sjećanja, jasna i često nanovo pripovijedana, nikad neće dokraja objasniti zašto sanjarije koje nas vode k našemu djetinjstvu imaju takvu draž, takvu duševnu vrijednost. Razlog te vrijednosti koja se opire iskustvima života jest to što djetinjstvo ostaje u nama principom dubokog života, života koji je uvijek usklađen s mogućnostima ponovnih početaka. Sve što započinje u nama s jasnoćom početka određena je ludost života. Veliki arhetip započinjućeg života svakom početku podaruje psihičku energiju koju je Jung prepoznao u svakom arhetipu.
Poput arhetipova vatre, vode i svjetlosti, djetinjstvo koje je voda, koje je vatra, koje postaje svjetlost u korijenu je moćnog bujanja temeljnih arhetipova. U našim sanjarijama k djetinjstvu, svi arhetipovi koji povezuju čovjeka sa svijetom, koji pružaju poetski sklad između čovjeka i univerzuma, svi ti arhetipovi na neki način ponovo oživljuju.
Molimo čitaoca da ne odbaci taj pojam poetskog sklada arhetipova daljnjeg istraživanja. Jedna od naših najvećih želja jest pokazati kako je poezija sintetizirajuća sila za ljudsko postojanje! S naše točke gledišta, arhetipovi su zalihe oduševljenja koje nam pomažu da vjerujemo u svijet, da volimo svijet, da kreiramo vlastiti svijet. Koliko bi se samo filozofem otvaranja svijetu prožeo konkretnim životom kad bi filozofi čitali pjesnike! Svaki je arhetip jedno otvaranje svijetu, poziv u svijet. Svako je otvaranje izvor poletnih sanjarija. I sanjarija k djetinstvu vraća nas moćima iskonskih sanjarija. Djetetova voda, djetetova vatra, djetetova stabla, djetetovo proljetno cvijeće... koliko autentičnih principa za analizu svijeta!
Ako riječ "analiza" želi imati smisao kad se govori o djetinjstvu, treba stoga utvrditi da se određeno djetinjstvo bolje analizira pomoću pjesama nego pomoću sjećanja, pomoću sanjarija nego pomoću činjenica. Smatramo da je smisleno govoriti o poetskoj analizi čovjeka. Psiholozi ne znaju sve. Pjesnici imaju drukčije spoznaje čovjeka.
Dubokim razmatranjem djeteta koje smo bili, neovisno o obiteljskoj povijesti, nakon što smo premašili zonu kajanja, nakon što smo raspršili sva priviđenja nostalgije, dopiremo do anonimna djetinjstva, čistog žarišta života, iskonskog života, prvobitnog ljudskog života. I taj je život u nama – naglasimo još jednom – ostaje u nama. Određena nas vrsta sna ponovo vodi onamo. Sjećanje samo ponovo otvara vrata tog sna. Arhetip je tu, nepromjenjiv, mirujući pod pamćenjem, mirujući pod snovima. A kad se, pomoću snova, ponovo oživjela arhetipska sila djetinjstva, svi veliki arhetipovi očinskih i majčinskih sila iznova postaju djelatni. I otac je ondje, u miru. I majka je ondje, u miru. Oboje izmiču vremenu. Oboje žive s nama u jednom drugom vremenu. I sve se mijenja: nekadašnja vatra je drukčija vatra od današnje. Sve što je otvoreno djetinjstvu ima iskonsku moć. I arhetipovi će uvijek ostati vrela moćnih slika.
Analiza uz pomoć arhetipova koji se shvaćaju kao izvori poetskih slika ima tu blagodat da je vrlo homogena, jer arhetipovi često uzdužuju snage. Pod njihovom vladavinom djetinjstvo je lišeno kompleksa. U svojim sanjarijama dijete realizira jedinstvo poezije.
Slijedom toga, netko tko se bavi psihoanalizom pomažući se pjesmama, shvaćajući pjesmu kao analitičko oruđe za mjerenje njezine rezonancije na različitim stupnjevima dubine, ponekad će uspjeti oživjeti svrgnute sanjarije, zaboravljena sjećanja. Sa slikom koja nije naša, sa slikom koja je ponekad krajnje neobična, pozvani smo na dubinsko sanjarenje. Pjesnik je pogodio žicu. Njegovo nas ganuće dira, njegovo nas oduševljenje podiže. Njegovi "ispripovjeđeni očevi" nemaju ništa zajedničko s našim ocem – ništa zajedničko osim, u njegovim velikim pričama, dubine arhetipa. Tada naše čitanje preplavljuju snovi i ono postaje dijalog s našim pokojnima.
Sanjano i razmatrano u dubini samotne sanjarije, djetinjstvo poprima tonalitet filozofske pjesme. Filozof koji nalazi mjesta za snove u svojoj "filozofskoj refleksiji" spoznaje, s razmatranjem djetinjstva, cogito koji izlazi iz sjene, koji zadržava neki sjenoviti djelić, koji je možda cogito neke "sjene". Taj se cogito ne pretvara odmah u izvjesnost poput cogita profesorâ. Njegova je svjetlost tračak koji ne poznaje svoj izvor. Postojanje ondje nikad nije sasvim zajamčeno. Osim toga, zašto bi čovjek postojao dok sanja? Gdje počinje život, u životu koji ne sanja ili u životu koji sanja? Gdje je bio prvi put? pita se sanjar. U sjećanju je sve jasno – ali u sanjariji koja prianja uz sjećanje? Čini se da se ta sanjarija odbija od nedokučivog. Djetinjstvo se gradi od djelića u vremenu neodređene prošlosti, kojekako sastavljenog snopa maglovitih početaka. Odmah je vremenita funkcija jasne misli, života koji se odvija na samo jednoj ravni. U razmatranju sanjarije u svrhu poniranja do spokojstava arhetipa, potrebno ju je "produbiti", da se poslužimo izrazom dragim nekim alkemičarima.
Tako, smješteno u perspektivu arhetipskih vrijednosti, ponovo ugrađeno u kozmos velikih arhetipova koji počivaju u temelju ljudske duše, razmatrano djetinjstvo više je od zbira naših sjećanja. Da bi se shvatila naša privrženost svijetu, svakom arhetipu treba dodati djetinjstvo, naše djetinjstvo. Ne možemo voljeti vodu, voljeti vatru, voljeti stablo a da u njih ne stavimo ljubav, prijateljstvo koje potječe iz našega djetinjstva. Voleći ih sada u pjesmi pjesnika, sve te ljepote svijeta volimo u ponovo pronađenom djetinjstvu, u djetinjstvu oživljenom na temelju tog djetinjstva koje je latentno u svakom od nas.
Tako, dovoljna je samo jedna pjesnikova riječ, nova ali arhetipski istinita slika, da bismo ponovo otkrili svijet djetinjstva. Bez djetinjstva nema istinske kozmičnosti. Bez kozmičke pjesme nema poezije. Pjesnik budi u nama kozmičnost djetinjstva.
U daljnjem ćemo tekstu pružiti mnogo slika u kojima pjesnici uzrokuju u nama, u smislu Minkowskog, "rezonanciju" arhetipova djetinjstva i kozmičnosti.
Jer, to je ključna fenomenološka činjenica: zahvaljujući svojoj arhetipskoj vrijednosti, djetinjstvo je priopćivo. Nijedna duša nije gluha za vrijednosti djetinjstva. Ma koliko pojedinačno bilo evocirano svojstvo, ima li biljeg prvobitnosti djetinjstva ono budi u nama arhetip djetinjstva. Djetinjstvo, zbir beznačajnosti ljudskoga bića, ima osobito fenomenološko značenje, čisto fenomenološko značenje jer se nalazi pod znakom zadivljenja. Zahvaljujući pjesniku postali smo čist i jednostavan subjekt riječi diviti se.
Koliko mnogo vlastitih imena ozljeđuje, maltretira, slama anonimno dijete samoće! I u samome pamćenju, vraća nam se suviše mnogo lica koja nam priječe da pronađemo sjećanja na časove u kojima smo bili sami, posve sami, u dubokoj dosadi bivanja samima, slobodni misliti na svijet, slobodni vidjeti sunce koje zalazi, dim koji se podiže s krova, sve te velike pojave koje se loše vide kad ih se ne promatra u samoći.
Dim koji se podiže s krova! ... Spojnica između sela i neba... U sjećanjima on je uvijek plavičast, spor i lepršav. Zašto?
Kad smo djeca, pokazuju nam toliko toga da gubimo duboki smisao za viđenje. Fenomenološki, između vidjeti i pokazati postoji najstroža antitetičnost. Osim toga, ako bi nam odrasli mogli pokazati svijet koji su izgubili?
Oni znaju, uvjereni su da znaju, kažu da znaju... Dokazuju djetetu da je Zemlja okrugla, da se okreće oko Sunca. Siroto dijete, čega se sve mora naslušati! Koje oslobođenje za tvoju sanjariju kad napustiš učionicu i popneš se uz obronak, tvoj obronak!
Kakvo je kozmičko biće zasanjano dijete!
Između blage melankolije iz koje se rađa svaka sanjarija i daleke melankolije djeteta koje je mnogo sanjarilo postoji dubok sklad. Zahvaljujući melankoliji sanjarskog djeteta, melankolija svake sanjarije ima prošlost. Kontinuitet bića, kontinuitet egzistencijalizma bića koje sanja oblikuje se u tome skladu. Poznate su nam zacijelo one sanjarije koje nas okrepljuju za buduće činove, dinamiziraju naše projekte. No, one su sklone upravo raskinuti s prošlosti. One potpiruju pobunu. Te pobune koje ostaju u sjećanjima iz djetinjstva slabo međutim potiču naše sadašnje inteligentne pobune. Psihoanaliza je tu da ih izliječi. Ali melankolične sanjarije uopće nisu štetne. One su čak blagotvorne za naš počinak, čine ga stvarnijim i opipljivijim.
Produbljivanjem naših istraživanja prirodne, smirujuće sanjarije, ona će se morati usustaviti u učenje komplementarno psihoanalizi. Psihoanaliza proučava život događaja. Mi pokušavamo spoznati život bez događaja, život koji se ne prepliće sa životima drugih. Život drugih unosi događaje u naš život. U odnosu na taj život privržen svom miru, život bez događaja, svi su događaji potencijalne "traume", muškaračke grubosti koje remete prirodni mir naše anime, ženskoga bića u nama koje, istaknimo još jednom, lijepo živi samo u svojoj sanjariji.
Ublažiti, ukloniti traumatično obilježje određenih sjećanja iz djetinjstva, što je blagotvorna zadaća psihoanalize, znači rastvoriti te psihičke konkrecije što su se formirale oko nekog pojedinačnog događaja. Ali supstancija se ne rastvara u ništavilo. Da bismo rastvorili te nesretne konkrecije, sanjarija nam nudi svoje tihe vode, mračne vode koje miruju u dubinama svakog života. Voda, uvijek nas voda dolazi uspokojiti. U svakom slučaju, smirujuće sanjarije moraju pronaći neku supstanciju počinka.
Dok noć i njezini košmari spadaju u domenu psihoanalize, sanjarija u lijepim časovima počinka ne zahtijeva, da bi bila pozitivno blagotvorna, ništa drugo doli da ju se održava u trajanju pomoću razvijanja određene svijesti o spokojstvu. Funkcija fenomenologije sanjarije upravo je pojačati blagodat sanjarije pomoću svjesnog uranjaja u spokojstvo.
Ovdje, u sanjariji k djetinjstvu, pjesnik nas poziva na to svjesno spokojstvo. Nudi nam prenijeti uspokojujuću moć sanjarije. No, i opet, to spokojstvo ima supstanciju, supstanciju spokojne melankolije. Bez te supstancije melankolije, to bi spokojstvo bilo prazno. Bilo bi spokojstvo ništavila.
Uviđamo tako da je ono što nas vuče k sanjarijama o djetinjstvu svojevrsna nostalgija za nostalgijom. Pjesnik turobnih i ustajalih voda, Georges Rodenbach, poznaje tu pojačanu nostalgiju. Ono za čim on žali od djetinjstva čini se nisu njegove radosti, nego njegova spokojna tuga, bezrazložna tuga samotnog djeteta. Život nas i suviše često odvraća od te duboke melankolije. Upravo toj djetinjskoj melankoliji Rodenbach duguje integritet svoga pjesničkog genija. Postoje čitaoci koji misle da je melankolična poezija monotona. Ali ako nas naša sanjarija učini senzibilnima za zaboravljene tananosti, Rodenbachove pjesme naučit će nas da sanjarimo blago, vjerno. Sanjarije k djetinjstvu: nostalgija za vjernosti!
Tako pjesma XIV. u Le miroir du ciel natal (1898.) u svim strofama oživljuje prvobitnu melankoliju:
Milina prošlosti koje se sjećaš
Kroz magluštine vremena
I magluštine pamćenja.
Milina kad se sjetiš djeteta koje si bio,
U staroj kući s pocrnjelim kamenjem
. . .
Milina kad se sjetiš onog upalog lica
sjetnog djeteta, čela prislonjena uz staklo...
Blistava poezija, poezija sa zvonkim slogovima, u potrazi za proplamsajem zvukova i boja, imat će vrlo malo razumijevanja za to sjetno dijete, "čela prislonjena uz staklo". Rodenbacha se više ne čita. Ali tu je prisutno jedno djetinjstvo: besposleno djetinjstvo, djetinjstvo koje, dosađujući se, poznaje skladno tkanje života. U sanjariji protkanoj melankolijom, upravo u tome tkanju sanjar upoznaje egzistencijalizam spokojnoga života. Tada se s pjesnikom okrećemo žalima djetinjstva, zaklonjenima od svake oluje.
U istoj pjesmi, Rodenbach piše (str. 63):
Jesi li doista bio to dijete?
Šutljivo i tužno djetinjstvo
Koje se nikada ne smije.
i na stranici 64:
Suviše čeznutljivo dijete, puno tuge
. . .
Dijete koje se nikad nije igralo, suviše dobro dijete
Dijete čija je duša bila pretjerano zahvaćena Sjeverom
Ah, to plemenito, to čisto dijete koje si bio
I kojeg se sjećaš
Cijeloga života...
Tako, sasvim jednostavno, pjesnik nas uranja u sjećanje na stanje. U pjesmi bez boje, bez događaja, prepoznajemo stanja u kojima smo se nalazili. Ne postoje li naime i u najburnijem, najradosnijem djetinjstvu časovi "Sjevera"?
Ti časovi bez sata još su u nama. Sanjarija nam ih vraća, sada blagonaklone, umirujuće. Oni su jednostavno ali plemenito ljudski. Sve su riječi Rodenbachove pjesme istinite i ako sanjarimo o takvoj pjesmi, ubrzo uviđamo da te riječi nisu površne, već nas pozivaju na dubinu sjećanja. To je stoga što u nama, među svim tim djetinjstvima, postoji i to: melankolično djetinjstvo, djetinjstvo koje je već upoznato s ozbiljnosti i plemenitosti ljudskog. Ono je gotovo potpuno odsutno iz priča pripovjedača sjećanjâ. Kako bi oni, koji pripovijedaju događaje, mogli učiniti da boravimo u određenom stanju? Možda nam samo pjesnik može otkriti takve bićevne vrijednosti. U svakom slučaju, sanjarija k djetinjstvu utišava se i produbljuje slijedeći pjesnikovu sanjariju.
U nama, i dalje u nama, uvijek u nama, djetinjstvo je duševno stanje.
To duševno stanje ponovo otkrivamo u svojim sanjarijama, i ono nam pomaže da uspokojimo svoj život. To je zapravo djetinjstvo bez svojih turbulencija. Dakako, posve je moguće da se čovjek sjeća da je bio problematično dijete. Ali postupci bijesa iz te daleke prošlosti ne oživljavaju njegov sadašnji bijes. Psihološki, neprijateljski događaji sada su razoružani. Prava sanjarija ne bi mogla biti zlobna. Sanjarija k djetinjstvu, najprigušenija od svih naših sanjarija, mora nam donijeti mir. Svoju nedavno dovršenu tezu André Saulnier posvetio je "duhu djetinjstva" u djelu Mme Guyon. Razumljivo je da religiozna duša u djetinjstvu može vidjeti utjelovljenu nevinost. Zahvaljujući obožavanju božanskoga Djeteta, duša koja se moli živi u ozračju iskonske nevinosti. Ali izraz "iskonska nevinost" stječe svoje vrijednosti suviše lako. Da bi se psihološke vrijednosti stabilizirale potrebna su tananija moralna istraživanja. Ta istraživanja moraju nam pomoći da u sebi obnovimo duh djetinjstva i, prije svega, da taj duh primijenimo u našemu kompleksnom životu. U toj "primjeni", dijete koje opstoji u nama treba doista postati subjekt našega života ljubavi, subjekt naših žrtvenih činova, naših dobrih postupaka. Pomoću "duha djetinjstva" Mme Guyon nanovo otkriva prirodnu, jednostavnu dobrotu oslobođenu svakog konflikta. To je toliko velika blagodat da, prema mišljenju Mme Guyon, zahtijeva djelovanje milosti, milosti koja dolazi od Djeteta Isusa. Mme Guyon piše: "Bila sam, kao što sam rekla, u stanju djetinjstva: kad sam trebala nešto kazati ili napisati, nije bilo ničega većeg od mene; osjećala sam se punom Boga; a ipak, nije bilo ničega manjeg i slabijeg od mene, jer bila sam kao malo dijete. Naš je Gospodin želio ne samo da nosim njegovo stanje Djetinjstva na način koji će očarati one koji su za to bili sposobni, nego je k tome želio da i na izvanjski način počnem štovati njegovo božansko Djetinjstvo. Nadahnuo je onoga prosjačkog brata o kojem sam govorila da mi pošalje jedno Dijete Isusa od voska, zanosne ljepote, i primijetila sam da što ga više gledam, to se snažnije u mene utiskuju nagnuća djetinjstva. Nemoguće je zamisliti koliko mi je teško bilo prepustiti se tom stanju djetinjstva, jer moj se razum u njemu gubio, i činilo mi se da sam ja uzročnik tog stanja. Kad bih počela razmišljati, ono bi mi bilo oduzeto i obuzela bi me nepodnošljiva bol; ali čim bih mu se prepustila, našla bih u njemu iskrenost, nevinost, jednostavnost djeteta, nešto božansko."
Kierkegaard je shvatio koliko bi čovjek bio metafizički velik da ima dijete za učitelja. U razmatranju s naslovom "Poljski ljiljani i ptice nebeske", on piše: "Tko će me poučiti dobrom srcu djeteta! Kad nas imaginarna ili realna potreba uroni u brigu i obeshrabrenost, učini zlovoljnima ili utuče, volimo osjetiti blagotvorni utjecaj djetinjstva, učiti od njega i, umirene duše, sa zahvalnošću ga nazvati svojim učiteljem." Toliko su nam potrebne pouke života koji počinje, duše koja procvjetava, duha koji se otvara! U velikim nesrećama života, ohrabrujuće je biti oslonac djetetu. U svome razmatranju Kierkegaard smjera na vječnu sudbinu. Ali slike njegove lijepe knjige djeluju u skromnom životu koji nema izvjesnosti vjere. Da bi se ušlo u sam duh Kierkegaardovog razmatranja, valja istaknuti da je briga ono što daje oslonac. Briga koju imamo za dijete podupire u nama nepobjedivu hrabrost. "Duh djetinjstva" Mme Guyon dobiva kod Kierkegaarda priliv volje.
Okvir ovog eseja ne dopušta nam slijediti istraživanja mitologa koji su pokazali važnost mitova djetinjstva u povijesti religija. Proučavanjem, među ostalim, djela Karla Kerényija, postaje jasno u kojoj mjeri divinizacija djetinjstva otvara perspektivu produbljenja bića. Prema Kerényijevu mišljenju, dijete je u Mitologiji jasan primjer mitologema. Da bi se potpuno shvatila vrijednost i djelovanje tog mitologema, tog uzdignuća određenog bića u mitologiji, treba zaustaviti tijek pojedinačne biografije, dati djetetu takvu važnost da njegovo djetinjsko stanje može trajno kraljevati nad životom, biti besmrtan bog života. U izvrsnom članku u časopisu Critique (svibanj 1959.), zadubljujući se u Kerényijevo djelo Hervé Rousseau jasno ukazuje na osamljenost božanskoga djeteta. Ta osamljenost može biti posljedica ljudskog zločina: dijete je napušteno, njegova kolijevka prepuštena je valovima, odnesena daleko od ljudi. Ali ta uvodna drama u legendama ima sasvim sporednu ulogu. Ona se spominje samo da bi istaknula osamljenost čudesnoga djeteta kojem je zabranjeno slijediti ljudsku sudbinu. Prema Kerényiju, tvrdi Hervé Rousseau, mitologem djeteta izražava "samotničko stanje djeteta koje je u biti siroče, ali je unatoč svemu kod kuće u iskonskome svijetu i obljubljeno od bogova" (loc. cit., str. 439).
Siroče u obitelji ljudi i voljeno u obitelji bogova – to su dva pola tog mitologema. Potreban nam je veliki naboj sanjarije da bismo na ljudskoj razini oživjeli svu njegovu oniričnost. Ne postoje li sanjarije u kojima smo pomalo siročad i u kojima naše nade streme k idealiziranim bićima, samim bogovima naših iščekivanja?
No, snatreći o obitelji bogova, skliznuli bismo u biografije. Mitologem djetinjstva poziva nas na veće snove. U svojoj vlastitoj sanjariji, upravo tim stupanjem u iskonski kozmos postajemo prijemčivi za mitologem diviniziranih djetinjstava. U svim mitovima o diviniziranim djetinjstvima, svijet skrbi za dijete. Božansko dijete je sin svijeta. I svijet je mlad pred tim djetetom koje predstavlja neprekidno rođenje. Drugim riječima, mladi kozmos je uzvišeno djetinjstvo.
S našeg jednostavnog gledišta sanjara, sva ta divinizirana djetinjstva dokaz su djelovanja arhetipa koji živi u dubini ljudske duše. Arhetip djeteta i mitologem diviniziranoga djeteta korelativni su. Bez arhetipa djeteta u mnogobrojnim primjerima koje nam pruža mitologija vidjeli bismo puke povijesne činjenice. Kao što smo natuknuli, unatoč našim čitanjima djela mitologa, naš posao ne može biti klasifikacija dokumenata što nam ih oni pružaju. Sama činjenica da tih dokumenata ima toliko mnogo dokazuje da se postavio problem djetinjstva božanstva. To je znak permanentnosti djetinjstva, permanentnosti koja je živa u sanjarijama. U svakom sanjaru živi dijete, dijete koje sanjarija uvećava, stabilizira. Ona ga otima povijesti, stavlja van vremena, čini strancem vremenu. Još jedna sanjarije više i to permanentno, uvećano dijete postaje bog.
U svakom slučaju, ako smo u sebi očuvali trunku djetinjstva, čitat ćemo sve što se tiče arhetipa i mitologema djetinjstva s velikim odobravanjem. Čitajući, čini nam se da imamo udjela u toj obnovi moći svrgnutih snova. Valja nam zacijelo steći objektivnost, tu diku arheologa. Ali ta stečena objektivnost ne zatomljuje kompleksne interese. Kako se ne diviti onome što se proučava, kad vidimo kako se iz dubina prošlosti pomaljaju legende o dobima života?
Ali ta velika duševna stanja religioznog duha spominjemo samo da bismo naznačili perspektivu istraživanja u kojoj se dijete može pojaviti kao ideal života. Ne istražujemo religiozni horizont. Želimo ostati u doticaju s psihološkim dokumentima koje možemo osobno oživjeti, u skromnosti svojih domaćih sanjarija.
Ali te domaće sanjarije, koje smo smjestili pod dominantni tonalitet melankolije, poznaju varijacije koje modificiraju njihov karakter. Čini se da je melankolična sanjarija samo uvertira sanjarije. Ali to je tako utješna sanjarija da nas prodahnjuje blaženstvom sanjanja. Jednu novu nijansu nalazimo u velikoj knjizi Franza Hellensa, Documents secrets. Pišući o sjećanjima iz djetinjstva, pjesnik nam govori o životnoj važnosti obligacije pisanja. U sporom pisanju, sjećanja se iz djetinjstva opuštaju, dišu. Mir života djetinjstva nagrađuje pisca. Franz Hellens zna da sjećanja iz djetinjstva nisu anegdote.
Anegdote su često akcidenti koji zakrivaju supstanciju. To je uvelo cvijeće. Ali natopljena legendom, biljna snaga djetinjstva opstoji u nama cijeloga života. U tome počiva duboka tajna naše biljnosti. Franz Hellens piše: "Djetinjstvo nije nešto što u nama umire i suši se čim je dovršilo svoj ciklus. Ono nije sjećanje. Ono je najživlje blago, koje nas nastavlja obogaćivati bez našeg znanja... Jao onome tko se ne može sjetiti svog djetinjstva, ponovo ga dohvatiti u sebi samom, kao tijelo u vlastitu tijelu, novu krv u staroj krvi: mrtav je čim ga ono napusti."
Hellens citire Hölderlina: "Ne tjerajte čovjeka prebrzo iz kolibe u kojoj je proteklo njegovo djetinjstvo." Nije li ta Hölderlinova molba upućena psihoanalitičaru, tom ovršitelju koji misli da mora istjerati čovjeka iz tog zaklona sjećanja pod koji je odlazio plakati dok je bio dijete? Rodna kuća – izgubljena, srušena, sravnjena – ostaje glavna zgrada za naše sanjarije k djetinjstvu. Pribježišta prošlosti primaju i zaštićuju naše sanjarije.
Dobro zaštićena, sjećanja se obnavljaju više kao zračenja bića nego kao utvrđeni obrisi. Franz Hellens nam kaže u povjerenju: "Moje je pamćenje krhko, brzo zaboravljam konturu, crtu; u meni ostaje samo melodija. Teško zadržavam u pameti predmet, ali ne mogu zaboraviti atmosferu, koja je zvučnost stvari i bića." Franz Hellens sjeća se kao pjesnik.
I koji usto osjećaj za onu robusnu biljnost djetinjstva u svim životnim dobima! Susrevši Gorkog u Italiji, Franz Halls na sljedeći je način opisao svoj dojam: "Nalazio sam se u prisutnosti čovjeka koji je na jedinstven način sažimao i rasvjetljivao, jednim jedinim pogledom svojih plavih očiju, predodžbu koju sam imao o zrelom dobu, prožetom i kao obnovljenom svježinom djetinjstva koje nije prestalo u njemu rasti bez njegova znanja."
Djetinjstvo koje neprestano raste – to je dinamizam što nadahnjuje sanjarije pjesnika kad nas navodi da živimo određeno djetinjstvo, da ponovo proživimo naše djetinjstvo.
Dok slijedimo pjesnika, čini se da time što produbljujemo svoju sanjariju k djetinjstvu, još dublje ukorjenjujemo stablo svoje sudbine. Pitanje gdje se nalaze pravi korijeni čovjekove sudbine ostaje otvoreno. Ali osim stvarnog čovjeka, više ili manje snažnog za ispravljanje toka svoje sudbine, usprkos protivštinama i sukobima, usprkos svim poremećajima i kompleksima, u svakom čovjeku postoji i sudbina sanjarije, sudbina koja trči pred nama u našim snovima i realizira se u našim sanjarijama. Nije li istina i to da je čovjek u sanjariji najvjerniji samome sebi? Ako naši snovi imalo napajaju naše postupke, uvijek ćemo imati neke koristi od razmatranja svojih najstarijih snova u ozračju djetinjstva. Franz Hellens ima sljedeći uvid: "Osjećam veliko olakšanje. Vraćam se s dugog putovanja i došao sam do pouzdanog zaključka: čovjekovo djetinjstvo postavlja problem čitava njegovog života: zadatak zrelog doba je naći rješenje. Lutao sam trideset godina s tom zagonetkom a da se uopće nisam osvrtao na nju, a sada znam da je sve već bilo zaključeno kad sam krenuo na put. Neuspjesi, tuge, razočaranja prešli su preko mene, u svakom slučaju nisu doprli do mene niti su me zamorili."
Vizualne su slike tako jasne, tako spontano oblikuju prizore koji sažimaju život, da ih je vrlo lako prizvati u pamet tijekom naših sjećanja iz djetinjstva. Ali nekom tko bi želio prodrijeti u područje neodređenog djetinjstva, u djetinjstvo bez vlastitih imena i bez povijesti, nedvojbeno bi od pomoći bio povratak velikih maglovitih sjećanja, kakva su sjećanja ona na mirise iz prošlosti. Mirisi! Oni su prvo svjedočanstvo naše sraslosti sa svijetom. Ta sjećanja na mirise iz prošlosti obnavljaju se kad zatvorimo oči. Nekoć smo zatvorili oči da bismo se nasladili njihovom dubinom. Zatvorili smo oči i odmah malko prosanjarili. Dobro sanjareći, jednostavno sanjareći u spokojnoj sanjariji, ponovo ćemo ih pronaći. U prošlosti kao i u sadašnjosti, voljeni miris je središte određene intimnosti. Postoje prisjećanja vjerna toj intimnosti. Pjesnici će nam pružiti svjedočanstva o tim mirisima djetinjstva, tim mirisima što prožimaju godišnja doba djetinjstva.
Jedan veliki pisac, prerano oduzet francuskoj poeziji, napisao je:
Moje djetinjstvo je snop mirisâ.
U drugom djelu koje pripovijeda o odlasku daleko od rodnog kraja, Chadourne stavlja cjelokupno pamćenje nekadašnjih dana pod znak mirisâ: "Dani našeg djetinjstva čije nam se čak i muke čine kao sreća i čiji neizbrisiv miris obavija naše kasnije doba." Kad pamćenje diše, svi su mirisi dobri. Veliki sanjari znaju disati prošlost, na primjer Milosz koji "priziva nejasnu čar minulih dana": "Sjenoviti i dremljivi miris starih kuća isti je u svim krajevima, i tijekom svojih samotnih hodočašćenja u sveta mjesta sjećanja i čežnje često bi mi bilo dovoljno zatvoriti oči u kakvoj staroj nastambi da se odmah prenesem u sjetnu kuću svojih danskih predaka i tako na neki način ponovo proživim, u tome časku, sve radosti i sve tuge djetinjstva naviknuta na nježni miris starih kuća, miris pun kiše i sumraka." Prostorije izgubljenog doma, hodnici, podrum i tavan gnijezda su vjernih mirisa, mirisa za koje sanjar zna da pripadaju samo njemu:
Naše djetinjstvo ovjekovječuje bašunski miris.
Koje iznenađenje kad nam čitanje prenese neki jedinstveni miris, obnovi u našem pamćenju izgubljena vremena. Taj jedinstveni miris u sebi sadrži osobno godišnje doba. Na primjer:
... miris jadne kapuljače koju si smočila
ti, Jeseni
A Louis Chadourne dodaje:
Tko se dakle ne sjeća
– o bratstvo
stabla, kuće ili djetinjstva.
Kapuljača koju je smočila jesen daje to sve, daje jedan svijet.
Mokra kapuljača i sva naša listopadska djetinjstva, sve naše đačke smjelosti ponovo se rađaju u našemu pamćenju. Miris je ostao u riječi. Proustu je bilo potrebno tijesto madlena da bi se sjećao. Ali već i neočekivana riječ u sebi može sadržavati istu moć. Koliko nam mnoštvo sjećanja navire kad nam pjesnici pričaju o svom djetinjstvu! Evo Chadourneova proljeća koje stane u miris pupoljka:
u gorkom i ljepljivom mirisu pupoljaka.
Tko ga god malko potraži, naći će u svom pamćenju miris pupoljka proljeća. Za mene, miris proljeća bio je u pupovima jablana. Ah, mladi sanjari, zdrobite prstima ljepljivi jablanov pupoljak, kušajte od tog masnog, gorkog tijesta i imat ćete sjećanja za čitav život.
U svojoj prvobitnoj ekspanziji, miris je korijen svijeta, istina djetinjstva. Miris nam daje svijet djetinjstva u stanju širenja. Uvodeći nas u to područje iščezlih mirisa, pjesnici nam daju pjesme koje se odlikuju velikom jednostavnosti. Émilienne Kerhoas piše, u zbirci Saint-Cadou:
Mirisna smola
nekadašnjih dana
. . .
o Raju Djetinjstva.
Smola koja curi sa stabla sadrži miris čitavog rajskog voćnjaka naših ljeta.
U pjesmi s naslovom Djetinjstvo, Claude-Anne Bozombres kaže s istom jednostavnosti:
Miris puteljaka
obrubljenih mentom
pleše u mom djetinjstvu.
Ponekad osobit spoj mirisa dozove, iz dubina našeg pamćenja, mirisnu nijansu koja je tako jedinstvena da ne znamo sanjamo li ili se sjećamo, kao na primjer ovo bogatstvo intimnog sjećanja: "Menta nam je huktala u lice dok nas je svježina mahovine pratila u prigušenijem tonu." Sam po sebi, miris mente sklop je topline i svježine. On je ovdje orkestriran vlažnom blagošću mahovine. Takav susret bio je doživljen, doživljen u daljini života koji pripada drugom vremenu. Ne treba težiti ponoviti to iskustvo. Treba mnogo sanjariti da bi se našlo pravo ozračje djetinjstva koje usklađuje žar mente i miris potoka. U svakom slučaju, jasno osjećamo da pisac koji nam povjerava tu sintezu diše svoju prošlost. Sjećanje i sanjarija u potpunoj su simbiozi.
U svojoj knjizi Današnje muze, koja ima podnaslov Esej iz poetske fiziologije, Jean de Gourmont daje veliku važnost "mirisnim slikama, najtananijima, najneprevodljivijima od svih slika". On citira sljedeći stih Marie Dauguet:
Sklad gorkih šimšira i raskošnih karanfila.
Ta stapanja dvaju mirisa pripadaju prošlosti. Njihova mješavina priprema se u pamćenju. Sadašnje senzacije bile bi robovi svog objekta. Ne vraćaju li nas šimšir i karanfil, u daljini sjećanja, u pradavni vrt?
Jean de Gourmont u tome vidi primjenu Huysmansove formule za sinestezijske spletove. No, stavljajući dva mirisa u kovčežić stiha, pjesnik ih čuva na neodređeno vrijeme. O snijegu djetinjstva, Henri Bosco kaže da je u njemu udisao "miris ruže i soli". To je sam miris oživljujuće studeni.
U mirisu je očuvan čitav iščezli svijet. Lucie Delarue-Mardrus, lijepa Normanka, piše: "Miris moga kraja bio je jabuka." I sljedeći stih, često citiran bez navođenja izvora, dolazi od Lucie Delarue-Mardrus:
I tko se ikad oporavio od svog djetinjstva?
U životu punom putovanja poduprtom bajoslovnim putovanjima, iz daljine vjekova odzvanja i sljedeći vapaj:
Ah, nikad se neću oporaviti od svoga kraja.
Što je čovjek dalje od svog rodnog kraja, to on više pati od nostalgije za njegovim mirisima. U priči o pustolovinama na dalekim Antilima, jedan Chadourneov lik prima pismo stare sluškinje koja vodi njegovo gospodarstvo u Périgordu. To pismo "svo treperi od smjerne nježnosti, prožete mirisom mog sjenika, moje smočnice, svih stvari koje su bile u mojim osjetilima i u mome srcu." Svi ti mirisi vraćaju se zajedno o sinkretizmu sjećanja na vrijeme djetinjstva kada je stara sluškinja bila draga dadilja. Sijeno i smočnica, suho i vlažno, podrum i tavan, sve se zbira i podaruje čovjeku u tuđini potpuni miris njegove kuće.
Henri Bosco poznaje te neuništive sinteze: "Rastao sam u mirisu zemlje, žita i mladog vina. Kad pomislim na to, još me zapahne svježi dim radosti i mladosti." Bosco pruža ključnu nijansu: dim radosti dolazi iz pamćenja. Sjećanja su tamjan pohranjen u prošlosti. Jedan je zaboravljeni pisac napisao: "Jer ti mirisi, poput glazbenih tonova, rijetki su rafinatori esencije pamćenja." Kako je George du Maurier bio izrazito sklon autoironiji, on dodaje u zagradi: "To je nevjerojatno suptilna rečenica – nadam se da nešto znači." Ali značiti ne znači mnogo kad se radi o tome da se sjećanjima dâ njihova atmosfera sna. Vezano za svoja mirisna sjećanja, djetinjstvo lijepo miriše. U noćnim morama, a ne u slobodnim sanjarijama, dušu muče pakleni mirisi, sumpor i katran što izgaraju u tom ekskrementalnom paklu u kojem se patio August Strindberg. Rodna kuća ne zaudara na plijesan. Pamćenje je vjerno negdašnjim miomirisima. Pjesma Léon-Paula Farguea izražava tu vjernost mirisima:
Gle. Pjesma vjekova bezbrižno odzvanja...
O vrte prošlosti, miomirisno kandilo...
Svaki miris iz djetinjstva je kandilo u prostoriji sjećanjâ. Jean Bourdeillette izgovara sljedeću molitvu:
Gospodaru mirisa i stvari
Gospodine
Zašto su mrtve prije mene
Te nevjerne družice.
I pjesnik svom dušom želi očuvati mirise u njihovoj vjernosti:
Vaš će miris spavati u mom srcu do kraja
Sparušeni naslonjaču djetinjstva.
Kada, čitajući pjesnike, otrkrijemo da sjećanje na pojedini miris može oživjeti u pamćenju čitavo jedno djetinjstvo, shvaćamo da je miris, u djetinjstvu, u životu, ako se tako može reći, neizmjeran detalj. Ta sitnica dodana svemu uobličuje samo sanjarovo biće. Ta sitnica u njemu potiče uvećavajuću sanjariju; pjesnika koji daje to uvećanje djetinjstva u klici u pjesmi čitamo s potpunom naklonošću. Kad sam pročitao ove stihove Edmonda Vandercammena:
Moje djetinjstvo seže do pšeničnog kruha,
miris toplog kruha preplavio je kuću moje mladosti. Pita i hljeb vratili su se na moj stol. S tim domaćim kruhom povezana su slavlja. Svijet se veselio proslaviti topli kruh. Dva pijetla na istom ražnju kuhala su se pred grimiznim ognjištem.
Dobro nauljeno sunce peklo se na modrom nebu
U danima sreće svijet je jestiv. A kad mi se veliki mirisi koji pripremaju slavlja vrate u pamćenje, imam dojam da, bodlerovac kakav sam bio, "jedem sjećanja". Odjednom me obuzme želja da saberem kod pjesnika sve tople kruhove. Kako bi mi oni pomogli da pružim sjećanju velike mirise iznova započetog slavlja, života koji bismo ponovo prigrlili prisežući na zahvalnost prema prvim radostima.