Moglo bi se reći da je poslije raspada Velvet undergrounda sva karizma i slava otišla jednom, a kontinuirana kvaliteta drugom članu benda. Prvi je, naravno, Lou Reed, a drugi John Cale. Možda biste rado proturječili: «Čekaj malo, kak sad to, John Cale, ali, ali...», ali tu shvaćate da niste nikad čuli njegove solo radove, a niste ni jedan od onih dvjesto ljudi koji su bili na njegovom predlanjskom koncertu u Zagrebu! Da, neopravdano zanemareni John Cale već godinama objavljuje albume koji su u najgorem slučaju dobri, a stilski vrlo raznoliki - «Paris 1919» je pop po uzoru na Beach boyse i Beatlese, «Fear» malo više rokerski, na «Church of anthrax» surađuje s minimalistom Terryjem Rileyem, a na «Words for the dying» uglazbljuje pjesme Dylana Thomasa uz pratnju simfonijskog orkestra. Producirao je Nico, Siouxsie and the Banshees, Happy Mondays, Stoogese i Patti Smith, a osim na njihovima, gostovao je i na albumima Briana Enoa i Nicka Drakea. Čudo od djeteta koje je 1963. došlo iz rodnog Walesa na stipendiju u New York baviti se klasičnom glazbom priključilo se avangardnom skladatelju po imenu LaMonte Young i njegovom bendu The Dream Syndicate. Zainteresiran za rock, postaje član Velvet undergrounda. Njihov debut se smatra jednim od najutjecajnijih albuma u povijesti rocka, a John Cale na njemu svira razne instrumente, od električne viole do bas gitare. Nakon drugog albuma napušta Velvete, a hladni rat koji s njim vodi Lou Reed u rijetkim prilikama se prekida, npr. da bi snimili album «Songs for Drella», posvećen njihovom mentoru i prijatelju Andyju Warholu, i na povratničkoj turneji Velveta, zabilježenoj na live albumu upitne kvalitete koji je možda jedan od najboljih dokaza zašto ne treba ići na povratničke turneje nego ostariti dostojanstveno. No to je već tema za posebnu raspravu, a mi se, kad smo već kod sintagme «ostariti dostojanstveno», možemo zapitati da li se to odnosi na Johna Calea, jer se čini kao da u glazbenom smislu uopće nije ostario. Upotreba semplova i ritam-mašina koja karakterizira njegova posljednja dva albuma dokazuje nam da se radi o glazbeniku koji prati trendove, ali ne zato što se očajnički želi svidjeti mladoj publici nego zato da bi u svojoj glazbi inventivno iskoristio nove elemente ( a time se ne može pohvaliti baš svatko tko je prve snimke napravio 1963.). Možda «blackAcetate» malo zaostaje za prethodnikom «Hobo sapiens», ali svakako se radi o još jednom solidnom albumu. Prvi singl, vesela «Perfect», bi mogao biti hit da NME i ostatak glazbenog žutog tiska nisu odlučili promovirati bendove koji postoje godinu dana a glavne aktivnosti su im drogiranje i izlasci s manekenkama. Ovih dana izlazi i novi singl, «Outtathebag», koji prati kratku europsku turneju gospodina Calea. Teško da će postići velik uspjeh na top listama, ali čini se da John Cale može i bez toga. Ima tu i dosta mračnih («Wasteland»), eksperimentalnih («Brotherman»), nježnih i melankoličnih («Satisfied») stvari... Možda nije baš cd za lude tulume, ali u svakom slučaju ovo je album svestranog glazbenika koji zaslužuje vašu pozornost.