Ne smatram se osobitim poznavateljem glazbe Mercury Rev i, npr. uopce mi se nisu svidali brojni njihovi video-clipovi kojima su predstavljali svoju viziju ishitrenog i cesto neukusnog pop eksperimenta. Devedesetosme, medutim, Reverima se dogodilo slijedece: nakon što su konacno usuglasili svoje kreativne stavove poslije cestih i žestokih svada, oni su "umirili" i "izoštrili" svoju zvucnu sliku i snimili po svemu sudeci svoj najbolji (ne bih znao reci koji po redu) album "Deserter's Songs". Cest gost mnogih godišnjih zbrajanja (od Rolling Stonea do Nomada), "Deserter's Songs" najcešce se trpa u kalupe (pomodnog) progresivnog popa. S pravom. No jedan utjecaj cesto se zanemaruje u opisu glazbe novih Mercury Rev, a tako je ocit. Na albumu, simbolicno, gostuju Levon Helm i Garth Hudson, clanovi najpouzdanije Dylanove pratnje iz 60-ih, skupine The Band (!?). Istovremeno, vecina skladbi posjeduje cvrstu, "bandovsku" strukturu oslonjenu na klavir, koja lako prihvaca i kojoj lijepo pristaje citav kaleidoskop zvukova nalik pop glazbi 50-ih i 60-ih, krautu, space rocku, Pink Floydima, Big Star, Van Dyke Parksu...Na srecu, tek se posljednjom pjesmom Rev vracaju vlastitoj prošlosti, no tada je vec sve gotovo, stvorili su uzoritog replikanta "Music From Big Pink". Sintetiku s dušom.