Ono što nam Englez Mark Hollis predstavlja na svom prvom samostalnom albumu, bez imena, preobrazba je u popularnoj glazbi kojoj nema premca. Njegov je sastav osamdesetih - Talk Talk - istina, bio nesvakidašnje pop cudo što je izmedu šljaštecih neoromanticara uspjelo progurati tako "tavni" hit "Such A Shame", ali ono što Hollis danas nudi svijetu (srecom, ili ne) malo ce tko zagristi. Od Talk Talk dana on se izgubio…primirio…skupljao gorcinu i implodirao istom glazbom, kojoj je i preteško naci odgovarajucu rock nomenklaturu. Hollisov kantautorski odmak, parafrazirat cu omiljenog rock kriticara, kao da testira do koje granice može biti osoban u rocku, a da on ne izgubi svoje temeljne osobine. Na šturoj naslovnici ploce tugaljiva je fotka kolaca s oblicjem jaganjca. Biblijskom transpozicijom Hollis nas upozorava na medijsko štancanje armagedona. Istom Jaganjcu on nicice podastire pregršt skrivenih, Ljudskih ispovijedi i kajanja, toliko dalekih od rastuce fivi de siecle histerije. Njegova ce pjesma gadno nasekirati nestrpljivog slušatelja. Ona je najsporija ikad odsvirana. Marku treba vremena da uhvati zrak i u grcu izrekne svoje sakate stihove. Plocom je prošetalo petnaestak sviraca (piano, klarinet, flauta, truba, harmonika…), no svatko se od njih oglasio tek notom, dvije, prije upozoravajuci na stalnu, prijetecu tišinu negoli na svoju prisutnost. Rijecju - nepatvoreni klasik, ploca koja upotpunjuje sliku o iznimnoj rockerskoj devedesetosmoj na nacin Bucknerovog "Since" ili albuma Elliott Smitha.
"Feel My Skin Lord
Feel My Luck Tumbling Down
Left No Life No More
Turn My Seasons Turn
Lived In Much Younger Times
Left No Life No More
For Me To Shine"