Fascinantno je kako Low iz svog rudimentarnog instrumentarija i minimalističkog (ekonomičnog!) pristupa uporno i dosljedno izvlače i daju toliko mnogo. Naime, količina tople i meke uzvišenosti koja izlazi iz te prividne suhoće i škrtosti je više nego impresivna. Pjesme Low (koji dolaze iz Dulutha u Minnesoti gdje je po njihovim riječima «zimi toliko hladno da se molekule jedva gibaju») su već godinama i kroz cijelu paletu izdanja istovremeno i opore i uzdignutog čela, pa ni na ovom albumu nema nekih velikih oscilacija niti u tempu niti u dinamici (time želim reći da ovdje morate zaboraviti i na rock i na roll, ali i na lijenost- Low nisu Cowboy Junkies). Zapravo, osim po prešminkerskoj produkciji i korištenju nekih za Low neuobičajenih rješenja, nema mnogo odmaka niti razlika od prethodnih albuma. Dakle, BPM-a je malo, žustrosti još manje, a zajednički nazivnik svakog Low tona su dragost i nepompozna grandioznost. No, Low su ipak najpoznatiji po tome što se kod njih nikada ne zna koje su note znaci zlokobnosti, a koje osmijeha. Tako niti «Trust» nije spomenik veselju, no nije niti smrknut kao primjerice njihov ponajbolji rad «Secret Name». Nekoga može zasmetati inzistiranje banda na atmosferi zbog čega često trpi sama pjesma, no jedini lijek za to je adaptacija vlastite percepcije, jer svidjelo se to nekome ili ne, Low zbog toga neće okrenuti ploču (ovdje govorimo o bandu čiji beskompromisnost i integritet sežu mnogo dalje od uobličavanja vlastite glazbene slike: odavno se zna za njihova mormonska uvjerenja i live nastupe na kojima publiku mole za tišinu i manje pušačkog dima). Uglavnom, čvrsti, postojani i dosljedni Low uslijed opreznog korištenja svog talenta i dara iz svojih resursa još uvijek sigurno izvlače maksimum, a period iščekivanja snijega je savršen timing za konzumiranje ovog albuma. Dakle: trust (a za Božić ipak radije odvrnite njihov EP «Christmas»).