Londonski trio, čvrsti, ne psuju, nego funkerski otežu dok te skidaju s one stvari. Koju li drogu koriste? Malo sam ispao iz štosa pa ne znam. Preotmjeni su mi za ekstazije i krekove, a ni trava nije u pitanju, jer nema bezveznog cerekanja, za koje se još samo u regeu misli da je temelj superiornosti nad sugovornikom. Iako se od trave lupeta čak i više nego od politike. Al objasni ti to hipiku! A i znamo kako se jako lupa ako si politički poduprt. Malo biografije, no pokazat ću mićanovićevsku umjerenost (kritičar poezije koji non stop piše jedan tekst, zapravo TEKST, nad kojim, nitko doduše ne zna zašto, non stop mijenja naslove): lani su objavili EP, koji je kao i ovaj album producirao- Edwyn Collins. Nadam se da vas ovo nije otjeralo. Još imena: Marr i Morrisey rado bi radili s njima i tako dalje. Dobio sam ih na empetrici, pa ne znam jel ovaj red kojim idu pjesme onaj regularni, no moju hrpicu otvaraju energičnim blues-soul-garažnim podvriskivanjem: oštri no nećete se posjeći, jer ona zagonetna droga s početka teksta u posljednjem trenutku okrene notu na milovanje. Funky i soul kada su dobri i inače zvuče kao da te miluje neki opasni tigar, i to su ovi momci uspjeli uhvatiti. Taj utjecaj soula i funkya ih je napravio tako mačkastima. Malo grublja mažnja, ali to je to. Vjerojatno nose one čizme s visokom petom, no to nije podcjenjivanje protivnika. Škljoca je garant u zadnjem džepu! Pazi s kim se šališ, boj! Afektacija: prirodna, ritam, možete pretpostaviti obzirom na korijene, gitara: masni blues koji se preplavljuje i izlijeva u svim smjerovima, s podnošljivom sklonošću ka onaniji, iako je više puta upozoreno da ista suši kičmu. Dužina pjesama: drogiraju se pa im je ponekad nemrsko potrošit viška riječi. Ali sve u svemu: ko bog!