Kada kauboji spavaju, isto kao drugim smrtnicima, rad im moždanih stanica ulazi u blažu fazu. Kauboj sanja kaubojke (ne čizme), krave (ne žene) i bifteke. Sigurno su vam poznate neuralne strukture rada kompleksnih energetskih polja koja laički zovemo sviješću pa vas neću puno time gnjaviti, ali jednostavno vam moram ispričati što mi se dogodilo. Slijedi prvo kraći uvod, da poslije ne bi bilo pitanja. Mi, ukratko ću, u interakciji s određenim objektom- u ovom slučaju zvučnim valovima određene strukture- radimo u sebi prikaz koji ima formu neverbalne naracije. Naš organizam plus zvučni valovi daje ovaj prikaz. Koji je u nama inertno prikazan kao efekt koji u svakodnevnom govoru nazivamo dojmom. Forma kojom mi obrađujemo sve što do nas dolazi, određeni protokoli i redoslijedi su Ja. Ono što tako nazivamo. Tojest. Jedan dakle mehanizam. Recimo pustimo glazbu, neka to budu na primjer Charalambides. Oni su onako cool, baš dobri kao podloga ovakvih znanstvenih tekstova. Koji se bave sviješću. Došao si s posla, uredno sprcan situacijom u kombinatu, i da ne bi digao ruku na ženu svoju dragu, odeš u sobičak i eto te kako se zabavljaš s-Charalambides. No oni imaju meditativni pristup svakoj noti i, htio ili ne, toneš u znanstveni san. San o znanosti. Mozak ti ljubljeni umuljan u preplavljujuću mjuzu koju Charalambides proizvode zaraznom lakoćom počne u snovima saobraćati s proto-Ja ( onaj dio tvoje uzvišene osobe zadužen za rad feelinga unutrašnje okoline, utrobnih organa, vestibularnog i mišićno-skeletnog sustava). Do osjetilno-motoričkih mapa stiže melodija rečenog sastava, ti o cijeloj stvari nemaš blagog pojma jer spavaš kao top. No mozak, tvoj jedini inače oslonac, počinje stvarati slike zvučnih valova, tj. objekata koji ulaze u tvoje ušne resice. Ove slike djeluju na rad organizma, druge moždane strukture stvaraju hitri neverbalni prikaz događaja koji se odvijaju u različitim moždanim područjima aktiviranima ovom iznenadnom interakcijom. Dolazi do mapiranja u primarnim mapama-one vam reprezetiraju maloprije spomenuto proto-Ja- i objektima. Prikaz njihovog uzročnog odnosa bit će, ali prevedena u verbalno, ova recenzija. Prevedena u znanstveni jezik. Ćiribućiribaom pretvorena u maramu za davljenje svih koji su zalutali na ove stranice. Mape zapisuju priču o organizmu uhvaćenom u činu reprezentacije vlastitoga stanja koje se mijenja, dok se on bavi reprezentiranjem nečega drugoga. Taj zaplet ponavlja se za svaki ovako zaprimljen objekt. Znači ako album broji pet pjesama (a broji), dok ste spavali u sobi vi ste-vaš mozak, često jedini vaš oslonac, izmapirali pet mapa. Charalambides su muž i žena Tom & Cristina Carter, i ovaj album vjerojatno je ono što bi se, a u skladu s omotom koji, čini se, predstavlja beskrajno uvećano ljudsko vlasište ili takav nekakav dio svemira, dakle, dogodilo kada bismo strahovito, koliko god možemo, uvećali jednu jedinu notu. Glazba koja se događa ispod glazbe, oko tišine, iznad groba, kada bismo na precizan snimač usnimili fino gnjiljenje mrtvaca. Na netu ih uspoređuju s Popol Vuh, a njihovo maksimalno minimaliziranje, što sredstava, što izraza, što izražajnih sredstava divno se namapiralo u mom jedinom osloncu uz njih. Ali mapiramo mi i budni. Al to više nije proto-Ja nego primarno Ja mapiranje. Koje je...ma moram ić. Budite srdačno pozdravljeni.