Czeslaw Milosz i Witold Gombrowicz su jedan za drugoga čuvali samo one najljepše riječi. U svom 'Dnevniku', jednoj od najfascinantnijih knjiga napisanih prošlog stoljeća na starom kontinentu Gombrowicz Milosza ocjenjuje kao figuru koja nije ispunjena piljevinom, i u toj neprepariranosti njegovih tekstova vidi u odnosu na stanje literature u svojoj zemlji iznimnost njegova pisanja. Milosz ne ostaje dužan: u nekoliko je navrata pisao o Gombrowiczu, no osobito je poticajan i zanimljiv u 'Zemlji Ulro', gdje evocira uspomene na jednog poznanika koji sprema doktorsku dizertaciju o Gombrowiczu. Gombrowicz, tvrdio je taj Miloszev znanac, pisac je s naglašenim filozofskim temeljem, a naklonost koju je osjećao prema Schopenhaueru objašnjava lakonski: svaki njegov lik je otjelotvorenje dvaju principa: volje i bola; svi mi samotničke smo monade koje teže vladanju nad drugima, zapravo, točnije, življenju na tuđi račun. Gombrowicz je mračan i zabavan istovremeno, i zvuči kao pisac koji svoju travu zalijeva cijanovodičnom kiselinom, no ona svejedno raste brže nego kod susjeda. Polonist Zdravko Malić prevodio je Gombrowicza, pisao o njemu, no pelceri ove vrhunske literature nisu se uspjeli primiti puno anemičnije hrvatske književnosti, a stari ga je vuk-kako bi rekao Kiš, vuk u petofijevom smislu-zauzvrat spominje pretkraj svog 'Dnevnika'. Neobično je jednog literarnog giganta, koji je prije toga iznokautirao na tim stranicama sve oko sebe, vidjeti raznježenoga nad ovom činjenicom. 'Pornografiju' je Gombrowicz objavio 1960., ovaj mikroroman svojevrsna je sinteza njegova opusa, točnije dobar uvod u njega. Kao i u prvom svom romanu, 'Ferdidurke', ovdje također Gombrowicz radi varijacije na temu nezrelosti, nehotične komike tragičnoga, te raskola između nakane i djela. I neka vas ne buni naslov, Gombrowicz je unikatan, nigdje u njegovom djelu, dramama, pripovjetkama, romanima, dnevniku, nema nijednog opisa kopulacije. Spomenici, čak i kada su cinični, ne rade one stvari. Pornografski je u njegovim knjigama naš način promatranja svega, naše zabadanje nosa, naša preuveličavanja, indiskrecije, koja nemaju drugu svrhu osim uzbuditi na prazno, poput nekakve opake i samodostatne intelektualne onanije.