Dugo očekivani studijski album Mary Lee Kortes i njezine Corvette izašao je nedugo iza još jednog njezinog dugosvirajućeg projekta Blood On The Tracks. Ako vam je naslov poznat i povezujete ga sa Dylanom, u pravu ste. Album je cjelokupna obrada (snimljen uživo) legendarnog Dylanovog albuma i uglavnom je od strane glazbene kritike (čak je uvršten i na službenu osobnu Dylanovu web stranicu) vrlo dobro dočekan (ja ga nažalost nisam imao prilike čuti u cijelosti). Oni koji su se tek tada upoznali sa Mary Lee, ali i oni koji su poznavali njen raniji True Lovers Of Adventure album željno su očekivali ovaj autorski projekt zakonite supruge Eric Roscoe Ambela (koji je naravno producent svih njezinih izdanja pa tako i 700 Miles). Nažalost, možda je u nekim krugovima Mary Lee poznatija kao životna odabranica jednog od najmarljivijih glazbenih producenata roots-rocka (i sličnih stvari) nego kao vrlo dobra singer-songwriterica folk-country-pop usmjerenja. Na 700 Miles ona i dalje gazi svojim utabanim stazama s prekrasnim vokalom. Ovaj je album kako i sama Mary Lee kaže: ''Album o putovanju, preobrazbi i slobodi!'' Ideju za pjesme Mary Lee je dobila od bakinog osobnog dnevnika u kojem je baka zapisivala svoje šture dojmove o svojim putovanjima (725 milja je od bakinih do vrata stana Mary Lee Kortes). Album je u potpunosti osoban i nepretenciozan jer ga je Kortesica cijelog oblikovala u svom malom privatnom kućnom studiju upotrebljavajući razne tehnike i ideje kako bi došla do završnog rezultata kojeg sada imamo prilike čuti. Jedan od svakako najosobnijih pjesama je Portland, Michigan koja govori o njezinom rodnom gradu (I'm future bound, the future's bright/ But in the darkness and the light/ The past walks with me side by side/ And it feels like Portland, Michigan) s nostalgičnim (bitna riječ ovog albuma) prisjećanjem. Njezini su tekstovi vrlo senzibilni, direktni tj. lako razumljivi, ali kao takvi ne i jeftini. Glazbena slika je kao što je već spomenuto u osnovi country-folk-pop sa sveprisutnom harmonikom (stalni suradnik Joe Chiofalo) i još nizom instrumenata čije učestvovanje na albumu varira od epizoda do bitnih uloga. Svemu tome treba pridodati i Roscoeov blagi gitaristički dodir (najupečatljivije u Out From Inder It, Herculetta, (Give It To) The Needy i Redemption Day). Ipak, ono u čemu su Mary Lee's Corvette najbolji su pjesme laganog tempa u kojima najviše do izražaja dolazi glas Mary Lee. Otvarajuća The Nothing Song svakako je jedna od pjesama koje su se davna vremena s ovakvih albuma obavezno skidale kao prvi singl. Zaraznog je laganog tempa i refrena. (Give It To) The Needy najviše podsjeća na pjesme srednjeg tempa kojima su kidani nizovi balada na prijašnjem albumu. All The Rage je upravo jedna od takvih laganijih stvari (divan vokal) s osvrtom na današnje društvo iz očiju mlade žene. Uz već spomenute Portland, Michigan i The Nothing Song svakako je najbolja obrada Townes Van Zandtove No Place To Fall (pa ako je album po ideji o putovanjima i slobodi bilo bi svetogrđe ne ubaciti jednu od njegovih pjesama na tako koncipiran album). Obrada je zgodna, glas je vrlo dobar i sveukupni doživljaj nije loš. Ovo se odnosi na Townesovu pjesmu, ali sve ove ocjene mogu se svesti i na album. Meni je još uvijek draži True Lovers...