Prošlo je tri godine od zadnjeg albuma ovog umjetnika iz Vancouvera, Canada. Bile su to tri duge godine jer njegova tri prethodna albuma su prava mala remek djela koje svaki zaljubljenik u glazbu uopće treba imati u svojoj kolekciji. Čovjek (pravim imenom Jamie Perry) koji je sa devetnaest godina otišao zarađivati u Nashville pišući pjesme da bi od njih nashvilleski vračevi izbacivali hitove. Kako baš nije bio zadovoljan prijemom i odnosom prema svojim pjesmama Bocephus se iz Nashvillea vraća u Vancouver i počinje svoju samostalnu karijeru. Jedan je od rijetkih singer-songwritera sa neodoljivo dobra tri albuma za redom. Ovu pomalo dugačku pauzu iskoristio je za sređivanje svoje dosadašnje karijere i implikacija vezanih uz njih (''Bio sam uspoređivan s mnogim umjetnicima u prošlosti pa sam se svojski trudio da ovu ploču pokušam napraviti malo drugačije. Na primjer, režanje u stilu Toma Waitsa je stvar prošlosti, možda i zato što sam pušio jednu cigaretu za drugom. No, cigareta sam se ostavio''), pa je ovaj album ipak pomalo drugačiji od svojih prethodnika. Najveća promjena je u glazbenoj slici. Ona je uređenija, ispeglanija i čudnija. Malo previše za moj ukus Bocephus je počeo koristiti samplove, sintesajzere i razne elektroničke napravice s kojima je izgubio onaj sirovi blueserski ugođaj koji je bio čak zaštitni znak njegovih albuma. Konglomerat stilova i zvukova koje je prije koristio u svojim pjesmama i tako ih dobro miješao, ovdje je doveo u nekakav prividni red kao što rade svi kojima je dojadilo biti u zapećku glazbene industrije pa odjednom naglo krenu (misleći) prema nekim većim glazbeno-materijalnim obzorima. Da je ovo kojim slučajem bio prvi album Bocephusa Kinga vjerojatno bi i ja drugačije (pozitivnije) reagirao, ali poznavajući njegov cjelokupni opus malo sam razočaran. Ono u čemu je Bocephus ostao neprikosnoven su njegovi fantastični tekstovi. Način kojim on piše tekstove o smrti, piću, religiji, sudbini, mračnoj strani svega ovoga nabrojanoga može se usporediti samo sa velikanima kao što su Johnny Cash, Townes Van Zandt i Hank Williams. Sve su to male priče koje duboko udaraju u onaj organ kojeg posjeduju svi koji vole glazbu. Što se toga tiče Bocephus je i dalje kralj. No, krenimo sa albumom. Album sadrži jedanaest pjesama, polovica njih je dobrano dugačka (otvarajuća St. Hallelujah deset i pol minuta). Možda da vam bude jasnije o kakvoj se glazbi radi reći ću da me dosta podsjeća na Grahama Parkera i Elvisa Costella iz ranijih dana. Moram još reći i to da se Bocephus jako pali na filmove tj. Soundtracke. Veliki je fan Morriconea i Badalamentija i to se također osjeti u glazbi na ovom albumu. Svaka pjesma ima nekakvu svoju začudnu dramatiku, hoću reći, njegove fantastične ''storyteller'' pjesme ovdje je nekako još više uobličio kao zasebne male filmiće sa soundtrack momentima (dugi uvodi i završeci, promjene ritma u zavisnosti od teksta, ženski background vokali koji daju pomalo letargičnu atmosferu itd.). Njegovi likovi u pjesmama su Isus, Montgomery Clift, Abraham, Juda, Mohammed Ali i još gomila poznatih osoba. Najbolji primjer tomu je možda i najbolja pjesma Jesus The Bookie (što velite na naslov?). Izdvojio bi još i It Hollows You Out, Goodnight Forever Montgomery Clift, karipsko začinjenu They Love Each Other te We're All Here. Treba kupiti ovaj album jer priče koje pjeva Bocephus King su izvrsne, a i oni koji se nisu susretali s njim mogli bi u njemu pronaći puno više nego jedan zadojeni obožavatelj prva tri albuma. Bocephus je nedavno i izjavio:''Mislim, budimo iskreni, najbolje stvari u glazbi već su napravljene''. Ja se samo nadam da najbolji albumi Bocephusa Kinga još nisu objavljeni i da će on opet obući cipele, otići do kioska, kupiti dvije kutije cigareta, poludjeti i napraviti nova tri remek djela. Bocephus, udri brigu na veselje! Rollin'!