Islanđani koji su svojim trećim albumom (a to bi u rocku bio onaj famozni problematični album, kamen spoticanja) lako pamtljiva naslova : ( ) uklonili sve potencijalne skele i prepreke između sebe i slušatelja. Ovitak cd-a je prazan, bez podataka, bez naslovljenih pjesama, samo pored nacrtanog lika dječaka u lunatičkoj pozi papirić na kojemu je molba: nakon kupnje odlijepiti. Nakon što ste i to učinili (ispod, naravno, nema ničega), ne preostaje vam ništa drugo nego prepustiti se glazbi, za koju sami Sigur Ros nisu dali nikakvih sugestija.
A ona je takva da je zaista sama sebi dovoljna.Radi se o osam glazbenih komada, ili jednom jedinom, osmorokutnom glazbenom stalaktitu nastalom najprirodnijim naslanjanjem tona na ton, koji svojom ljepotom hipnotizira čula. Pjesama nastalih ni iz čega, bez neke razrađene melodije koja bi svojom tendencioznošću mogla pokvariti meditacije uzrokovane ovakvim glazbenim dodirom, sa jednim jedinim tekstom kojega pjevač varira u različitim intonacijama. Kako je i tekst na islandskom, dakle jeziku koji ne vjerujem da znate, isto kao što sumnjam da vam je susjed islanđanin- glas tu dođe kao instrument više, čak kao ona potrebna mjera topline (ovdje naravno maksimalno suzdržana), ili ravnoteže, koja vam omogućuje nesmrzavanje u ovdje stvorenim arktičkim kroki pejzažima.To bi se stilski određivalo kao post-rock, a kolokvijalno kao: čista ljepota. Pet zvjezdica.