Nakon raspada kultne skupine Big Star 1975., incidentni i nestabilni Chilton je životario, radeći svašta - od konobarenja po jugu SAD-a, do produciranja The Crampsa, stvorivši usput nekoliko kreativno raspršenih samostalnih albuma koje je rock javnost, uglavnom zaobilazila (poput «High Priest»). Godine 1993., nenadano i slučajno, Chilton skupa sa starim prijateljem Jodyjem Stephensom, svira nekoliko koncerata po američkim gradovima. Uskoro su posjetili i nekoliko festivala te odradili mini-turneje pod imenom Big Star. Pridružili su im se autentični nasljednici, Ken Stringfellow i Jon Auer iz skupine The Posies. Iz iste godine datira i jedan live album. Dvanaest godina povremenih okupljanja i živih svirki imaju iza sebe «novi» Big Star. Dvanaest je godina trebalo Chiltonu da smogne snage ući u studio te potpiše ploču tim zlosretnim imenom. «In Space» (Rykodisc, 2005.) je službeno objelodanjen prije nepunih mjesec dana i posve je dopadljivi komad memorabilije. Ploča najbolje sjeda ako od nje ne očekujete više nego da bude nadomjestak nekadašnjih stvaralačkih «kristalizacija». Autorstvo je za Chiltona podijeljeno iznenađujuće demokratski. Tako neke pjesme potpisuju Auer i Stringfellow («Lady Sweet», odnosno «Turn My Back On The Sun»), čak bubnjar Stephens («February's Quiet», «Best Chance We've Ever Had»), dok Chilton «svaštari», miksajući funk, r&b, soul, rock i opskurne covere , onako kako je to radio na svojim solo pločama (obrada «Mine Ekclusively» The Olympicsa je sjajna, dok je «Love Revolution» tek zabavni funky komad krcat blaxploatation basovima). Bilo kako bilo, lijepo je vidjeti vedro Chiltonovo lice koje se nakon tridesetak godina konačno smješi sa stranica svjetskih rock glasila. To nema svoju cijenu, zar ne?