Za one koji se nisu izgubili u kovitlacu recentnog eklekticizma, a koje i dalje zanima disonantni punk sa noiserskim pedigreom kakav se svirao sredinom 90-tih, Bellini su prava duševna hrana. Kratki i efektni komadi ovog banda omeđeni su senzibilitetom tog zaboravljenog vremena te istočkani shellacoidnom rasterom kojim se povlače repovi gitarističkih rješenja Duana Dennisona. Bellini se od prvijenca «Snowing Sun» čvrsto drže svoje «kontrolirane entropije» i sasvim korektno ispunjavaju prazninu koja je nastala onih dana kada su se svi oni silni bukači povukli u post-rock ljušture. Zapravo, pola banda je zanat brusilo u bandu Uzeda koji je u one dane kada se s nestrpljenjem iščekivalo svako novo izdanje na Quarterstick i Trance Syndicate etiketama bio u samom centru zbivanja. Dakle, onoliko koliko Bellini možete optužiti za izgubljenost u vremenu, toliko im se morate diviti na dosljednosti i upornosti. Već spomenuti «Snowing Sun» velikim je dijelom nosila poliritmika bubnjara Damona Chea (sjećate se hobotnice iz Don Caballero?), no to što njegov nasljednik Alexis Fleisig (iz još jednih veterana Girls Against Boys) preferira tvrdo i pravocrtno održavanje ritma nije naškodilo zvuku banda. Dapače, to što su sada u prvi plan gurnuti glasna i oštra gitara i ekspresivan vokal Giovanne Cacciola je vrlo dobra vijest. Ne samo da se tako demaskulinizirani Bellini na toj točki odvajaju od mišićavog rocka jednih The Jesus Lizard (kao sinonima cijelog žanra), već je stvar u tome da njen glas u rasponu od recitacije do umornog zatomljenog urlika daje dodatnu dimenziju iščašenom zvuku banda. Giovanna zna da nije tradicionalni pjevač, pa zato niti ne ide na fintu melodioznosti, već na čistu ekspresivnost rane PJ Harvey, te se tako fino nadopunjuje s nazubljenošću same glazbe. Unatoč pravoj paleti psihotičnih i iščašenih ispada, Bellini ne zvuče otvoreno agresivno, a pametan raspored pjesama (sredinu albuma nosi sjajna elegična «Not Any Man») i primjereno polusatno trajanje albuma zalog su tome da se ovog albuma može primiti i onaj kojem Rodan, The Ex ili Circus Lupus nisu primarno polje interesa. «Small Stones» je «mali», no iznimno koherentan i homogen album te ugodan podsjetnik na vrijeme na koje gotovo više nitko ne referira. Vidimo se u 1995.