Kada je supruga upitala našeg četverogodišnjeg sina čemu služi oko, on je lakonski odgovorio «za žmirenje». Sjetio sam se toga, sa smješkom na usnama, čim sam ubo u player novi album Howe Gelba, potpisanog još jednim zavjereničkim imenom - Arizona Amp & Alternator. Zašto? Zato što imam dojam da bi i Howe slično odgovorio na takvo pitanje. Uostalom, na sva je važna rock and roll pitanja (poput vjerodostojnosti autorskog potpisa, autentičnosti pjesama i sl.) on uvijek odgovarao takvom «obrnutom» logikom, prelijepom začudnošću i, nadasve, svojim umjetničkim jezikom. A kada iza takvih lucidnih, duhovitih, pametnih, sentimentalnih, ciničnih, zbrkanih... drugačijih, svojih... pjesama stoji čovjek koji najprije slijedi svoje srce, a tek potom pamet - tada mu nema premca. Pojačan probranim društvom, Gelb cijedi životne sokove iz svake od 18 pjesama albuma «Arizona Amp And Alternator», ostajući i dalje vjeran sebi, djetetu u sebi, mudracu u sebi. Izbor je gostiju reprezentativan. On govori o tome koliko Gelb drži uho na zemlji za novu glazbu, ali i koliko rock and roll mladež poštuje ono što je on stvorio u minula tri desetljeća. Tu su: Scout Niblett, M Ward, cijeli Grandaddy, Jeremy Gara iz skupine Arcade Fire, te Marie Lorette Friis, kojoj je ovoga puta pripala uloga Lise Germano iz vremena OP8. Na to podsjeća i nova verzija snovite «Where The Wind Turns The Skin To Leather». Tu su i četiri različite verzije naslovne, «manifestne» skladbe «Arizona Amp And Alternator», cover Traffica «Low Spark Of High Heeled Boys» odsviran u pratnji skupine Grandaddy, dok su dueti s Marie u pjesmama «Baby It's Cold Outside» i «Loretta And The Insect World» jednostavno neodoljivi. I svega tu ima: dub piana, malo soničnog, pa malo «svemirskog» ugođaja, i nadasve puno onog neponovljivog doživljaja tusconskog predvečerja, kada gradski neoni jedan za drugim paraju nebo, a okolnom pustinjom vlada nemirna igra sjenki. Dakle, svega onoga lijepoga na što smo kod Gelba već navikli. U konačnici: Arizona Amp And Alternator i formom i dojmom i kakvoćom ponajviše podsjeća na povremena ukazanja još jedne Howeove družine, Band Of Blacky Ranchette. Howe Gelb je nekoć, kao golobradi rookie u potrazi za savršeno-nesavršenom pjesmom, preživljavao popravljajući pisoare po klubovima Los Angelesa. Danas, dvadeset pet godina poslije, s naramkom antologijskih izdanja za sobom, on ne može skupiti više od tri stotine duša u malim, zadimljenim klubovima diljem svijeta. Njegov izbor, ali i naš, nas tristo. Iz mojeg očišta gledano - tako se piše rock and roll povijest, a ne nužno stadionskim «big screenovima» ili vjenčanjem na Amazoni. Ako mi želite vjerovati, tada morate znati s kime imate posla - i meni oko služi «za žmirenje». A vama?