Album washingtonskih The Routineers nitko neće proglasiti za remek djelo godine. Ovaj kvartet neće se naći na listama koje na tjednoj bazi redaju "bandove na koje treba obratiti pažnju". Zapravo, velika je vjerojatnost da će ovaj album u natrpanom clusteru globalne diskografije završiti na samim marginama. Ipak, upravo band ovakvog profila održava živim interes svakog slušača/ljubitelja glazbe koji vidi i čuje dalje od imena koje su zasluženo ili ne dobile svoju mrvicu pompe. The Routineers po koncepciji i realizaciji prizivaju u sjećanje zaboravljene Starfish, simpatičan band koji je prije cca. 10 godina snimio dva "mala" i ugodna albuma ("Stellar Sonic Solutions", "Frustrated"). Jednako kao i taj davno upokojeni trio, The Routineers u svoje pjesme trpaju gomile vižljastih melodija, odvrnutu gitaru i muško-žensko nadmetanje vokalima. Ovih 28 minuta su rasplamsala igra popa, punka i garaže, pa nije čudno da se unutar jedne pjesme istovremeno uhvate odjeci bandova sa Estrusa kao i pripadnika pop struje Mergea. Pjevačica Amanda i društvo imaju elana, kinetičku energiju, odličnu cirkulaciju, vrstan snimak i prototip su banda koji svira ono što ste čuli mnogo puta, no koji će vas svojom strastvenom reinterpretacijom "bazičnog" uhvatiti u svoju stupicu i šarmirati u roku odmah. Topla "učini sam" punky buka jedne "Streetlights" ili "Pussy Pants" ima uvjerljivost i visok koeficijent ugode te zaslužuje više pažnje od one koju će dobiti. Fina stvarčica, dobar band. Navratite.