Iako je uz imena kao Bailter Space, Straitjacket Fits ili Dead C nemoguće i besmisleno poistovjetiti novozelandski zvuk samo sa prozračnim melodijama, poznato je kako su neki od najsnažnijih radova indie popa nastali u okruženju Južnih Alpa i u blizini datumske granice. Pomalo neopravdano, flyingnunovski zvuk 80-tih je i dalje jedini uvriježeni sinonim za osebujnu glazbu s «najdaljeg Istoka», a u tako posloženoj shemi dominantnog «popa s distancom», radovi veterana Roberta Scotta i njegovih The Bats stoje rame uz rame s evergreenima jednih The Chills, Tall Dwarfs i The Verlaines. Dapače, njihovo remek djelo «Daddy's Highway» iz 1987. nije samo izvanserijski album već i... ne znam... pravo civilizacijsko dostignuće. Ipak, Scotta za razliku od kolege mu Martina Phillipsa nisu dočekale lovorike sa svih zemljopisnih širina i dužina, te su The Bats cijelo vrijeme skromno svirali u pozadini i daleko od jake medijske pompe. Scott je u posljednje vrijeme bio zauzet sa solo izletima i aktivnostima vezanim uz The Clean, pa su se The Bats tako zadnji put oglasili davne 1996. sa smirenim i toplim «Couchmaster». Njihov šesti album «At The National Grid» je zvuk reanimiranog banda i znak da Scott i ekipa ne mogu zaboraviti napisati i dostojno odsvirati krasnu pop pjesmu. Magija The Bats je i dalje u ugodnoj i blagoj međuigri akustike, pjevne psihodelije, ponekog jačeg gitarističkog lupkanja i pitome ritam sekcije. The Bats nikada nisu išli na otvoreno ekstatične pop izljeve, već na suptilnost i «posrednu ljepotu», a takvih pritajeno dirljivih trenutaka ovdje ima u izobilju. Primjerice, uz «Bells» u kojoj se Scottov starmali glas dodiruje s ranjivim harmonijama Kaye Woodward teško je ne biti ushićen. Ne znam tko bi osim The Bats (uz izuzetak Yo La Tengo) mogao na jedan album mogao polijepiti i suvislo rasporediti sanjivi pejzaž «Pre War Blues», lepršavost uvodne «Western Isles» i polet «Single File». Nema tu kantautorske dramatike niti «težine», već samo zdrave melankolije i poleta. Naravno, «At The National Grid» je album koji će u silnom diskografskom metežu gotovo sigurno ostati nezamijećen. Zbog te nepravde treba žaliti Scotta i družinu, no s obzirom na sve mučne rock stereotipe koji su nakon «Submarine Bells» povukli The Chills i nesretnog Phillipsa na dno, možda je tako i bolje. Iako slabije marketinški pozicioniran, ovo je superioran proizvod. Kao idealno izbalansiran obrok: ukusan i pun zdravih vlakana, no i sa pokojim ekscesnim zalogajem slatkog. Dobar tek svima i pozdrav od gurmana.