Ako su nam u 2001. godini The Strokes i White Stripes "spašavali rock" ( od koga? od slušatelja? ne vidim da je stara mrcina u nekakvoj krizi, minula godina je ponudila jednu od najobilatijih berbi unatrag 10-15 godina), onda su to jednako dobro radili i The Shins i Love As Laughter, najnoviji heroji ustrajnog izdavača Sub-Popa iz Seattlea. Ljudi iz Sub-Popa već su odavno prestali nuditi rock-mesije, a novim usmjerenjem ka roots-rocku i lo-fi-u dobili su na raznovrsnosti i zanimljivosti svoje rastuće ponude (Joe Pernice i društvo, Damien Jurado, Beachwood Sparks, Bright Eyes i dr.).
The Shins su iz Albuquerquea u New Mexicu, susjedi su cura iz Hazeldine i naših dragih prijatelja The Handsome Family. Dakle, The Shins su rock spašavali praskavim, plastičnim 60's -psycho-popom (ako je rock pop i obrnuto), kakav nam već godinama nude izvođači iz okružja kolektiva Elephant 6. Najsličniji su skupini The Apples In Stereo, no odmjereniji su, okidanje po žicama nije im refleksna radnja, točnije ne igraju se previše s pop-pjesmom.Svaki od raspjevanih komada duboki je naklon majstorima poput Byrdsa, Badfinger ili Shadows Of Knight. Valjda nije ni bilo "slađih" gitara prošle godine nego onih s prvijenca The Shins!
Love As Laughter druga su priča - dobrim su dijelom bliski starom Sub-Popu, ovo im je već četvrta ploča. Priznajem, prvi put ih slušam, no sada barem znam što trebam činiti. Nabaviti prethodna tri albuma. Love As Laughter na pola su puta između Nirvane i Beachwood Sparks, čvrstih gitara, fino psihodelični, ali i lo-fi "skulirani" na način Pavement, recimo.
Zaključak: rock nije mrtav, nije ni na umoru. Poslušajte The Shinse i Love As Laughter koji na lucidan, pametan, duhovit način slave temeljne rock vrijednosti i životne radosti i tuge.