Country album godine! Istini za volju, nisam poslušao novog Roberta E. Keena... no, teško da se može bolje…
Nisam bio osobito sklon Crowellovim pločama. Na njima sam uvijek pronalazio višak studijske kozmetike koja je gušila njegov nesumnjivi odmetnički duh. I sve tako do novog albuma…
Crowell je klasični country kantautor. Naći ćete ga u svim country (i rock) enciklopedijama. Sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća svirao je gitaru u Hot Bandu Emmylou Harris. Nakon toga krenuo je sa solo pločama. Do danas ih je nanizao desetak.
Od albuma "The Jewel Of The South" do nove ploče proteklo je čak šest godina. Zašto? Trebalo je nakupiti dovoljno gorčine. Tako to rade majstori.
U čemu je tajna dobrih songwritera? Ne drže se vanjskih činjenica. Crowell je pobjegao daleko u prošlost, u svoje djetinjstvo u Houstonu, TX, i ondje našao pregršt odgovora na mnoge svoje današnje dvojbe. Posebna su vrijednost ploče njegovi prsti na gitari - malo je takvih gitarista u countryju (a i šire, bogami), te simplificirana produkcija koja savršeno ističe golu, ispovijednu crtu pjesama. Pjesma "Highway" svojom bi mračnom osjećajnošću bez problema našla mjesto na Springsteenovu remek-djelu "Nebraska", "The Rock Of My Soul" kao da je potpisao i otpjevao T-Bone Burnett… Uz Blaze Foleyev post-mortem, "Red Dirt Girl" Emmylou Harris, "Solitary Man" Johnny Casha (koji i gostuje na albumu u pjesmi "I Walk The Line") i "I Am Shelby Lynne" definitivno najbolji album nekog country izvođača unatrag više godina. Dobro došao kući, Rodney!