Nakon dva pitka i melodična EP-a, maestralnog Afterglow i nezgrapnog Shangri-la, Versus kao da su se uplašili daljnjeg omekšavanja zvuka i tako namjerno snimili ovu razbucanu i rastrganu ploču na kojoj svaka pjesma vuče na svoju stranu. Tako Hurrah od samog početka i bizarne My Adidas (reminiscencija na recentnu samoubilačku sektu čiji su članovi nosili Nike tenisice i iščekivali dolazak komete i... ma zaboravite) djeluje kao nervozni presjek karijere ovih indie perjanica i u sebi sublimira sve čega su se Versus dotakli u tijeku svoje karijere: punka, bučnog i rasviranog popa, "lažnog countryja" i eksperimentiranja (Frederick's Of Hollywood toliko priziva Sonic Youth da vam se na nekoliko mjesto gotovo ukazuju Lee i Thurston nagnuti nad svoja pojačala). Na kraju balade Hurrah možda djeluje pomalo nekoherentno i vjerojatno ćete ga vrtjeti rjeđe od Two Cents Plus Tax, no osim činjenice da je band ne zadovoljivši se vlastitom stagnacijom proširio raspon zvuka (što samo po sebi uz ime banda dopisuje dodatni plus) ništa se bitno nije promijenilo. Versus su i dalje kao nepogrešive i sigurne zanatlije koji dobro znaju što i kako rade čak i sada kad im je osnovna nit vodilja bila promjena radi same promjene.