Glitterhouse Records & Mailorder (Gruner Weg 25, D-37688, Beverungen) jedan je od najjacih europskih distributera - pokriva gomilu žanrovski najraznolikijih izvodaca i izdavaca (citaj: pop, rock and roll, punk, blues, country, folk, reggae... profila), no moram priznati da "Records" odjeljku Glitterhousea nisam pridavao toliki znacaj, jer je njihovo štancanje svih tih silnih izdanja Walkaboutsa, Hugo Racea, Larry Barreta i inih simpaticnih, ali u prosjeku ne previše uzbudljivih izvodaca americke glazbe, mene uglavnom ostavljalo ravnodušnim. Tako je bilo do unatrag godinu-dvije, kada su se novom garniturom izvodaca iz svog kataloga radišni Nijemci uzdigli do razine najvažnijega europskoga neovisnog izdavaca. I dalje okrenutoga americani, prije svega. Izbor izdanja iz protekle godine:
Joe Pernice Big Tobbaco. Narko-pop. Joe Pernice je usporedno s ad hoc skupinom Chappaquiddick Skyline radio i na samostalnom materijalu, a njegov solo-debut Big Tobbaco donosi devet novih pjesama za koje je izdavaca morao tražiti u Europi (što je još jedan dokaz kako americka glazba bolje prolazi na prostorima Starog svijeta). Redateljskom vještinom kojoj je u zadnjih par godina malo dostojnih suparnika, Todd Solondz (remek-djelo Sreca) uspio je svojim psihoticnim, kvarnim "junacima" priskrbiti gledateljevu samilost. Srodnim empatijskim postupcima i Pernice "ublažava" zastranjenja svojih narkomana, lezbijki... i slaže ih u neke od najljepših pjesama koje sam cuo protekle godine (The Pill, Hard To Take, Second Semester Lesbian).
Terry Lee Hale The Blue Room. "Suhi", introspektivni folk. Moram priznati da je i Terry Lee Hale bio jednim od razloga zašto sam sumnjao u vjerodostojnost Glitterhousova "americkog" izbora. Znao je složiti po koju dobru pjesmu, ali nikada do kraja završiti posao - napraviti pravu plocu. No, Plava soba je krasna ploca - "plavi" dah folk-svježine s francuske obale, gdje Terry - istinski svjetski putnik - trenutno boravi. Producent albuma je Chris Eckman iz Walkaboutsa.
The Gourds Bolsa De Agua. Vruci tex-mex. Ako je Haleova ploca nešto što donosi svježinu, Bolsa De Agua je izvješce s podrucja visokog tlaka zraka, teksaško-meksicke granice, koju još uvijek pohodi duh preminuloga Texas Tornadoea Douga Sahma. Koliko je Max Johnston (ex-Wilco, inace brat sjajne kantautorice Michelle-Shocked) pojacanje za band dalo se naslutiti i na prethodnom albumu Ghost Of Hallelujah, no Bolsa... je vjerojatno vrhunac The Gourdsa. Savršeno kopile svih stilova s granice.
Mark Olson & The Original Harmony Ridge Creek Dippers My Own Joe Ellen. Pustinjski folk-rock. Tocno, ne folk, vec folk-rock. Osim što se ispred imena banda potpisao Mark Olson, autor Dippersa, postav je proširen sudjelovanjem Greg Leisza i Don Heffingtona. Tako Olson i Dippersi praše elektrificirani folk-rock, na srecu prepun sirove spontanosti koja je krasila prijašnje, akusticne albume. Naravno tu su i Victoria Williams, koja povremeno "zapjevava", te virtuoz "Razz" Russell na violini. Da, još jedna promjena - umjesto ocekivane jednadžbe 10 pjesama = 30 minuta, ovoga puta dragi pustinjaci nude nam 10 pjesama u 40 minuta. (p.s. posljednji e-mail koji smo dobili od Olsona/Williamsove kaže da se vozaju starim kombijem nazvanim Kornjaca (Turtle) podrucjem oko kanjona Kolorado.)
Knife In The Water Red River. Slow-motion. Band iz Texasa s drugim albumom za Glitterhouse (prvi je Plays One Sound And Others). Red River je jedno od najbolje ocijenjenih izdanja etikete prošle godine, no moram priznati da mi je trebalo nekoliko slušanja da bih ga "provalio". Nož u vodi je ime poljskog filma Romana Polanskog, ako se ne varam, a osim Polanskog mladi Austinci vole europske glazbene utjecaje koje preplicu s pedal-steelom i fiddleom, ostajuci s obje noge cvrsto na tlu "nove melankolije" (citaj:Oldham, Catpower, Pernice…). Iako su vecinom spori i sjetni , najbolji trenuci albuma su mid-tempo komadi Young Blood In The River i Rene, te obrade pjesme Lee Hazlewooda i Nancy Sinatre Sundown, Sundown. Dakle, nakon što sam ih "provalio", ne mogu ih se riješiti.
The Dirty Three Whatever You Love, You Are. Filmicno. Najnježnija prispodoba suludog australskog trojca do sada. Ivan ih je gledao u Sloveniji i tvrdi da su bolji nego ikada. Ja sam ostao bez daha na prvo slušanje… Idemo dalje…
Rainer & Das Combo The Texas Tapes /reizdanje albuma prvotno objelodanjenog za Demon Records 1993./. Bijeli blues (za kraj tisucljeca). Uz opet Rainerov Nocturnes, The Texas Tapes je najmocniji blues devedesetih (uopce, i u "crnom" i u "bijelom" odjeljku žanra). Album nastao u suradnji s grupom ZZ Top (teško je povjerovati da su tu jer ih se ne spominje na ovitku, a Rainer ih je "ukrotio" do neprepoznatljivosti) vizionarski je komad plastike, s jednom One Man Crusade kojom je nesretni ceški emigrant ispisao vlastiti postament, svjesno ili ne sluteci svoj skori kraj. Umro je 1997. nakon što mu se vratio zalijeceni tumor na mozgu. (p.s. Reinhard i ekipa obilježili su godišnjicu Rainerove smrti i kompilacijom neobjavljenih pjesama Alpaca Lips te koncertnim albumom Live At Performance Center.)