Train Leaves At Eight ili kako sam Chris Eckman na ovitku albuma kaže "Songs From Continental Europe", ako se ne varam, dvanaesti je studijski album "naših i vaših2 The Walkaboutsa. Europa (bez "otoka"), iz perspektive glazbeno vodeceg bastiona (kada je r'n'r u pitanju)- Amerike, izgleda mnogim tamošnjim glazbenicima kao neotkriveno, staro, prašnjavo potkrovlje puno neotkrivenih vrhunskih izvodaca i njihovih pjesama. Europa, u kojoj Chris Eckman i Carla Torgerson i njihovi The Walkabouts imaju toliko poklonika da i u jednom Zagrebu sakupe 300 ljudi na koncertu. Europa, koja je korijen svega pa i njih samih. Europa, iz koje se vuku svi važni ljudski, politicki i ekonomski potezi za naš cjelokupni život na ovoj vrtecoj kugli i toga su svjesni i oni tamo prijeko. Europa se cini, zahvaljujuci svemu ovome netom navedenom, kao logican tematski predložak za novi album jedne od najvažnijih svjetskih rock and roll skupina - The Walkabouts. Oni se ovim albumom zahvaljuju Europi na svemu što im je pružila i pruža još uvijek. "That Is Tje Place These Songs Call Home". /Eckman/ Cetrnaest izabranih pjesama podijeljeno je u "south" (7 pjesama) i "north" (7 pjesama) odjeljke. U tom "south/north" aranžmanskom konceptu The Walkaboutsi su pokazali dojmljivo poznavanje "svoje" Europe. "South" je na ovom albumu prožet toplinom, dušom, temperamentom i bolom! Te južnjacke pjesme su jako dobre! Tome su krivci Mikis Theodorakis, Goran Bregovic, Vlado Kreslin (njegova That Black Guitar je po meni apsolutno najbolja stvar na albumu), Fabrizio De Andre, Lluis Llach, Jose Mario Branco & Manuela De Freitas i Francoiz Breut svojim pjesmama. "Northu" možemo pripisati iste one "southern" epitete, ali prije svega u svim pjesmama prevladava "ratio" (osim u And She Closed Her Eyes Stine Nordenstam i pomalo u Death's Treshold Step # 2 od Midnight Choir) i nekakva cudna hladnoca i dramaticnost koja ni nama, "europskim južnjacima", nije uvijek dohvatljiva. To je stara, dobro poznata razlika sjevera i juga našeg kontinenta. Dakle, tu su još pjesme Jacquesa Brela, Deusa, Solexa, Blumfelda i Neu. Neminovno se ovom albumu namece usporedba sa slicnim prethodnikom iz 1993., albumom Satisfied Mind, koji je, moram odmah reci, bolji album, ali… Ali ovaj potez (koncept) je za svaku pohvalu! Jedan tako znacajan band kao što su The Walkabouts približio je Americi ljude kao što su Llach, Kreslin ili Jose Mario Branco i tako njihove umjetnicke, samozatajne licnosti ucinio vrlo primamljivima tragacima za "egzoticnim" (a dobrim) pjesmama i umjetnicima. Sviracki je to besprijekoran album. "Walkaboutsiziranje" (izvrstan termin iz Glitterhouseova kataloga) su potpomogli, izmedu ostlalih, Peter Buck, Scott McCaughey, Steve Berlin i dr. glazbena slika je sukladna albumu Satisfied Mind i posljednjim The Walkabouts albumima. Za kraj bih htio reci da sam procitao vec nekoliko kritika u kojima se "place" kako The Walkabouts nisu obradili nijednu pjesmu iz Hrvatske (inace, za labum je snimljeno 15 pjesama i ta ce se izgubljena pjesma pojaviti na Glitterhouseovoj ediciji Out Of The Blue , pa možda…) jerbo noi ovdje imaju svoje malo stado obožavatelja i vec godinama pohode Hrvatsku. Sve je to tocno i hvala im zbog njihovih stalnih koncerata, no to su valjda jedini koncerti stranih izvodaca slicnog izricaja koji se u ovoj državi organiziraju. Još k tome, The Walkaboutsi kada prijedu našu granicu i slucajno ukljuce neku od lokalnih radio-postaja cuju Joleta, Severinu, Pejakovica i ino glazbeno smece. To je trenutno, na žalost, naš usud. primitivizam. No, o tome nekom drugom prilikom. Ipak, na šest "south" pjesama violinu je prekrasno odsvirala Anne Marie Ruljancich! Tako, ipak, na ovom albumu izgleda ima nešto "naše"! The Walkabouts su veliki band! "Without them, We Would Still Be Waiting For The Same Old Train."