Otprije poznat kao poslovicno hermetican i zakopcan, "multikulturni art rock" newyorškog trija BR na petom albumu zvuci nevjerojatno prozracno i u trenucima gotovo pitko. Tako osim mutnog ispada For The Damaged koji priziva zaboravljene neurotoksicne Mars i ponegdje nešto smrskanijih kontura pjesama, BR u svojoj posljednjoj inkarnaciji djeluju uštirkano i smireno cemu u velikoj mjeri doprinosi zacudujuce ispolirana i mekana produkcija Guy Picciotta iz Fugazi. Cijelom se plocom proteže neka melankolicna atmosfera i sve vrvi od izvitoperenih melodija ali ovaj put nema one vreve i bezazlene, ugodne psihoticnosti prisutne na prošlim albumima banda. Osobno prednost dajem drskom i neukrocenom prethodniku In An Expression Of The Inexpressionable, ali i ovaj album bez obzira na ocitu rutiniranost plijeni odrješitošcu i zrelošcu. Nisam najveci fan BR na planeti, no BR dajem velike kredite i simpatije vec zbog same cinjenice da (ukoliko ignoriramo bespotreban EP koji se pojavio paralelno s ovim izdanjem) imaju slijed od pet dobrih albuma i da grade karijeru bez diskografskih mrlja. To nije baš lako, zar ne?