Smrtno ozbiljni, inovativni, arty potkovani i nabrušeni zanesenjaci Chris i Toko još jednom dokazuju i podsjecaju kako su prije devedesetih ipak postojale osamdesete, desetljece u kojima se "brusio zanat". Naime, The Lapse sviraju glasnu gitaristicku glazbu koja od današnjice uzima iskljucivo producentska rješenja i neizbježnu eklekticnost dok se njezina osnovica ipak okvirno nalazi u onome što su radili The Pop Group, Sonic Youth, Big Black ili Gang Of Four. Dakle, u pitanju je odrješita i atmosfericna, istovremeno rastrzana i kontrolirana muzika koja naginje rocku onoliko koliko od je njega i distancirana. Kad vec spominjem te nezahvalne vremenske kategorije, dodao bih da su The Lapse svojim idejama i realizacijom istih poprilicno odmaknuti od današnjih (ne samo uslijed opce hiperproduktivnosti srozanih) indie standarda. The Lapse možda nisu toliko "hype", no kada cujete uvodni tornado zvuka pod imenom Buffet ili primjerice Hachi sa krhkim japanskim vokalom Toku, postat ce vam jasno da The Lapse u svojoj kategoriji osim vec afirmiranih imena tipa Unwound ili Fugazi nemaju dostojnih korelata. The Lapse su band koji razmišlja i iako se koriste drugacijim glazbenim izrazom, po nacinu na koji kroce dalje od sada vec potrošenih "post-rock" obrazaca istovremeno imajuci glazbu u malom prstu me podsjecaju na briljantne ceške Lvmen i našijence Lunar. Mene su na ovom albumu (kao i na prvijencu Betrayal!) osim same inovativnosti i otklona od onoga što cini gro današnje nezavisne i ine produkcije dodatno oduševili istovremena cvrstina i gipkost njihovog zvuka kao i raznolikost materijala koji iako ploca mahom funkcionira na skliskom principu "brzo-sporo" djeluje izuzetno kompaktno i nerazbacano. Uz to, ne mogu si pomoci, ali zaista mi se svida kako Chris lupa po toj svojoj gitari. Energicno, s mjerom, post-punkerski, post-noiserski, post-svakako... kako god želite. U svakom slucaju: odlican album.