Uz svu silu i kohortu izvodaca zaledene i beživotne elektronicke i elektronizirane glazbe koji se i dalje roje i množe geometrijskom progresijom ispred vaših vrata, zanimljivo je da je trenutno najprikladniji soundtrack za prelijevanje kompjuterskih fraktala ("zvuk za djecje obrazovne emisije o kemiji") izašao iz toplih cipova i nedehumaniziranih aplikacija Marka Nelsona iz Labradford. Njegov drugi solo album je mnogo pokretniji i otvoreniji u odnosu na prigušen i hermetican, te povremeno zahtjevan prvijenac, no suština je i dalje ostala ista. Mark Nelson stvara relaksirajucu, smirenu i neagresivnu glazbu koja se temelji na hipnotickoj repetitivnosti loopova i šumova, bez dizanja tenzije i postizanja klimaksa, a osnovna razlika u odnosu na zvuk maticnog mu banda je naglašena ritmicnost i mnogo manje oslanjanje na molove i ugodaj tamnog zvuka. U ovih sat vremena se vrtložne svemirske maglice gibaju sporo, bez ikakve napetosti i žurbe. Mislim da zbog toga nije slucajno što su za onih nekoliko minuta vokala koji remete potpunu instrumentalnost ovog albuma zaslužni Mimi i Zak, gosti iz Low, inace osvjedocenih štovatelja i nedodirljivih prvaka sporog hoda. Odmjereno, smisleno, svježe i neisforsiranao, prikladno za širok spektar afiniteta i raspoloženja ili krace i otrcanom kriticarskom frazom receno: vrlo preporucljivo.