Nakon zaista grandioznog debuta za Glitterhouse (self-titled), jednog mini-albumskog uratka sa 7 pjesama (No Breath In The Bellows) te dugosvirajuceg, izvrsno ocijenjenog Rigging The Toplights, izašao je i treci album ovog banda iz chicaga. Stalno nailazeci na dobre kritike ovog albuma, nekako sam oklijevao s pisanjem osvrta o istom. Jedan od mojih omiljenih bandova i njegov novi album nikako mi nisu zajedno ulazili u moj slušni aparat, nikako mi ta zvucna slika nije uspjela stvoriti onaj "jakostrasni" užitak koji mi je prispodobljavao debut-album. Nije to ona cudnovata magija s prvog studijskog albuma koji je po mom skromnom mišljenju jedan od najboljih albuma alternativnog countryja devedesetih, glitterhouseov bljesak, divna oaza zvuka i pjesmospisateljstva.
Pokretacka snaga banda Darren Richard (glazba, tekstovi, vokal i glavnina živopisnih instrumenata) ovdje je zvucnu sliku još više umirio, melankolizirao i razvodnio. Instrumentalne medupjesme (As Muting Sleeps, Untitled, Buried In St. Cloud) odišu "ringišpil" atmosferom koja me podsjeca na surogat Caveove Carny. Tekstovima se ne može ništa zamjeriti, ali je pjevacki nekako sve zastupljenije "chrisisaakovsko" cmizdrenje (The Palm Acres Parade mi nekako jedina funkcionira kao takva i stvarno nije loša stvar) koje pomalo iritira (casna iznimka je At Kitchen Table). Bez bojazni, "spaghetti-western-country-filmnoir-urban/rural" atmosfera je glavna osovina i ovog glazbenog stroja, ali nekako "ucifrana" i "speglana", tako da to više nije nekakav stari "lincoln" ili "chevrolet", vec mi više lici na dobro "isfrizirani" novi "volvo". Tocno, novi "volvo" je dobar stroj, ali ja vecma preferiram dobar polovnjak koji ce prijeci još stotine tisuca milja, nego novo cudo puno svega i svacega koje bi moglo naposljetku negdje sletiti s "rute" i otici u vražju mater