Povijest boksa kao povijest prevare poznata je valjda svakom ljubitelju ove 'plemenite vještine'. U gotovo svim razdobljima bez boksača koji bi svojom karizmom, snagom i umijećem nadrastao konkurenciju, potezale su se priče o namještenim borbama i organiziranom kriminalu što je iz sjene ubirao goleme novce koji su se vrtjeli oko boksačkih mečeva. Veliki, dominantni prvaci, kao Muhammad Ali ili Mike Tyson, prilike za borbu dobivali su uglavnom stoga jer su po procjenama kladioničara i njihovih vlasnika bili autsajderi. Nitko normalan ne bi se 1964. kladio protiv Sonnya Listona. On je bio autentični boksački monster, ogromnih šaka (stisnute pa izmjerene krojačkim metrom-42 cm, veličina koja je bila 'netaknuta' sve do pojave Tysona, čija je šaka bila istog broja), iznimno snažnog udarca i zastrašujućeg psihoprofila-njegove veze s podzemljem bile su manje više općepoznata stvar, pa su njegovi protivnici mečeve započinjali premirući od straha. Ali, tada pod imenom Cassius Clay, ga je razbio dva puta, a danas se s pravom postavlja pitanje bi li bilo neposlušnog Alija da se znalo da će ovaj boksač imati tako izraženu potrebu za slijeđenjem vlastite zvijezde. Tyson je Berbicka, dotadašnjeg prvaka koji je maltene za glavu bio viši od svog izazivača, nokautirao već u drugoj rundi, nakon čega je uslijedila jedna od najmučnijih scena u povijesti koja obiluje mučnim scenama: Berbick je ustao pa pao, ponovno ustao i ponovno pao. Nije se mogao osoviti na noge i čak se ljutio zbog toga, udarajući šakom po podu ringa. Znao je za sebe, ali u vrlo relativnom smislu. Tyson je još nekoliko godina superiorno vladao i onda upao u nevolje. Silovanje zbog kojeg je zaglavio u zatvoru prijavljeno je šest mjeseci nakon što se navodno dogodilo, a zakulisne priče govorile su kako se našao u zatvoru: a) da bi mu se podigla cijena; b) jer je odbijao surađivati s podzemljem; c) jer i tako nije trenirao pa bi, da ga nisu strpali u zatvor, bilo nemoguće od njega napraviti legendu; i pod d) njegovim fanovima najdraža varijanta, po kojoj je bio prejak za konkurenciju i time ugrozio kladioničke interese. Nevažno, ali iz toga i laik može zaključiti kakva atmosfera okružuje profi boks. Kratki roman Phillipea Fusara, knjižara iz Strasbourga, posvećen je Primu Carneri, svjetskom prvaku iz 1933. godine, i između ostaloga bavi se i ovom pozadinom boksa, s težištem na 'namještenim' borbama. Velikoj većini boksača, čak i ovim spomenutim asovima, poput Tysona i Alija menadžeri biraju protivnike koji im odgovaraju, dok god to mogu činiti. Važno je spočetka imati što bolji skor da bi se dobila prilika za neku od kvalitetnijih borbi iza kojih stoje ozbiljniji novci. Ono što je u boksačkom smislu kod Prima Carnere važno tiče se njegova fizičkog izgleda, prije svega. Njegova visina iznosila je dva metra i pet centimetara, a težina sto trideset kila. Talijan iz Sequalsa rodio se 1905. godine a njegovi boksački počeci bili su obilježeni porazima zbog kojih je isprva digao ruke od boksa i preživljavao kao cirkuska atrakcija sve dok ga nije primjetio bivši boksač teške kategorije Paul Journee, koji je, čim je vidio golemog Talijana, 'imao viziju'. A ona se kretala u okvirima gorespomenutih gabarita: namještanja mečeva i ubiranja novaca, sve dok ide. Carnera je bio anatomski i fiziološki fenomen i to je trebalo iskoristiti. On je kao takav na koncu postao i prvak svijeta. Karijeru mu je vodio menadžer Jeff Dickson, koji Carneru prošetao dvoranama nad kojima je imao kontrolu. Prvih petnaestak mečeva bili su uglavnom namješteni, ali Carnera nije znao da su njegovim protivnicima izbrojani novci da se ispruže pred njim. Za titulu se borio s Jackom Sharkeyem, od kojega je bio teži dvadeset šest kila. Sharkey je već jednom prije pobijedio Carneru i vjerojatno je mislio kako je pred njim laka obrana titule. No u glavi diva te se večeri nešto odvrnulo u suprotnom smjeru, tijekom šeste runde se razbjesnio i serijom udaraca Sharkeya poslao u carstvo snova. Titulu je branio dva puta, a oduzeo mu ju je Max Baer, tijekom borbe koju je boksački povjesnik George Petters opisao ovim riječima: 'Jadni Carnera valjao se kao kakav teleći odrezak po prašnjavom žućkastom brašnu od smole koja pokriva pod ringa'. No pravi pad Carnera je upoznao tek četiri godine kasnije: obožavan od Mussolinija kao simbol snažne fašističke Italije, imao je pokušaj povratka na tron, a protivnik mu je bio jedan od najvećih boksača u povijesti, 'crni bombarder' Joe Louis. Utjehu Carnera pokušava pronaći u filmu, glumeći Frankensteinovo čudovište i Herkula, no 1956. Humphrey Bogart snima svoj posljednji film, 'To će teži biti pad', zasnovan na priči o Carneri. Carnera tuži Columbia Pictures, što mu zatvara vrata Hollywooda. 1967. umire u Italiji. Iako je Fusaro napisao zanimljiv roman u kojemu se pojavljuju John Wayne, Max Schmelling, Benito Mussolini i brojni drugi zaštitni znakovi prošloga stoljeća, priča o blagom gorostasu nekako nadrasta njegove okvire. Fusaro je roman ispisao iz više perspektiva pa spomenute povijesne ličnosti uglavnom iznose svoje 'osobno' viđenje Carnere, čita se lako, i u njemu ima određenog patosa, pogotovo pretkraj priče, kada stari obožavatelji dolaze vidjeti već teško bolesnog, omršavjelog Carneru. To vrijedi čitanja.