Pišete li o knjigama domaćih autora i omakne vam se jako pozitivna recenzija velika je vjerojatnost da će vas netko pitati: hej, je l' ta knjiga (Perišića, Karakaša, Andrića, Prtenjače) zbilja tako dobra? Što reći na to pitanje čini mi se tajnom nad tajnama. Obično se u takvim poluneugodnim situacijama potežu priče o kontekstu-u današnjim literarnim prilikama stvari su složene; imamo pisce podijeljene na nekoliko klanova; u posljednje su vrijeme najistaknutiji ovi što su objavili knjige u EPH-u, i ovi drugi, dečki i cure iz Profila. Na ovom mjestu postoji opasnost, ako je u društvu i neki od hrvatskih pisaca, da budete izloženi torturi od primjedbe, u stilu, posve je nevažno gdje objavljujemo, mi se eventualno dademo grupirati poetički i svjetonazorski, sve ostalo je bullshit. 'Da su mi pare ponudili ovi drugi, dao bih rukopis njima', prede velevažno hrvatski pisac, povećavajući ovim mini-ispadom ionako popriličan procijep između vas i vaših sugovornika. U nogometu ili boksu stvar je kudikamo lakša: dovoljno je zamisliti bilo koji od domaćih klubova u srazu s nekim solidnim europskim klubom-šanse da naši vitezovi pobijede tako su mizerne, i spadaju više u domenu igara na sreću nego u sport, da svatko odmah može shvatiti što si mislio reći spominjući kontekst. To bude protumačeno ovako: iako si ga pohvalio privatno zapravo misliš da je tip najobičniji serator koji uzalud mrči papir, iako ti, naravno, ne misliš tako. Samo se pitaš tko li je prvi u razgovor o dobrom domaćem piscu uvukao onog prokletog Gombrowicza, no to sad i tako nije važno. Moraš se nekako ispetljati jer si pohvalio domaćeg pisca; svi te već podsmješljivo pogledavaju, a i sam, što jest jest, osjećaš kako se Musil i spomenuti domaći autor (ili autorica) nekako uzajamno isključuju. Ili voliš ove macane, gledaju te znanci pogledom ispunjenijim porugom negoli prijekorom, ili su ti dobri ovi naši; ne preostaje ti ništa nego zvati rundu pića. Tražiti produžetke, i prije izvođenja jedanaesteraca-jer tu si nadrapao, budući da će ekipa spominjati pisca po pisca, i neće se libiti spominjati samo one 'najveće'-nekako preokrenuti priču u svoju korist i korist pohvaljenog domaćeg autora ili autorice. Uglavnom, muka na kvadrat. Honorari za tekstove o domaćim literatama su sami po sebi živa smijurija; kada bi naši pisci znali kako se diše 'na terenu' možda bi pokazali više razumijevanja za recenzente knjiga. Lik koji je 'stvorio' Prtenjača u svom romanu 'Dobro je, lijepo je', kritičara bi, vjerojatno, pozvao na piće u kafić preko puta knjižare u kojoj radi. Već je iskusio da mu se jedan tip-kradljivac knjiga u romanu-negativno izrazi o poeziji, i, nekako, što se kroz njegovu reakciju fino moglo osjetiti, polako ali sigurno postaje mu sve manje bitnim što drugi ljudi misle o onome što njega veseli. Ne radi se ovdje o predaji-nema je ni u najmanjim naznakama-nego, zbilja, šta ga briga što itko na svijetu misli o nečemu čime si on pojačava osjećaj života? Doveo bi, dakle, književnog kritičara u birtiju i, po onome kako sam doživio Ivicu iz njegova kratkog romana, pogledavao prema njemu, ne bi li vidio na koji način ovaj mrzovoljni tipus, kritikus, reagira na svijet. U knjižari opisanoj u romanu rade dva 'dobra komada'. Primjećuje li on to, ili rotira po glavi tekstove koje mora pisati sljedeći tjedan. Kako pije? Kakav mu je ljubavni život? Na kojoj od one dvije ljepotice preko duže zadržava pogled? Veseli li se taj dripac životu, ili je svoju esenciju već prignječio nekim kamenom obaveze i sad ga kiseli negdje u prsima, pa mu zato smrdi iz tekstova? Slušaj, Ivice, kaže kritičar liku iz knjige, super si, blag, autoironičan, dobra ti je ona fora kad si kupio kondome i rekao kako ti vlastiti optimizam polako ide na živce, ali, gdje su u tvojoj knjizi nekakve misli, nekakva dubina? Kao prvo, Ivica će na to, pitaj to Ivicu-misli na Prtenjaču-nisam kriv što sam živ, čovječe, ja sam ti bačen u tekst, i sad-šta je tu je! Eto baš ti, kritičarčino, pušeš se svojom ljubavlju prema Stephenu Shaviru. Nije li on rekao, govoreći o filmu Mirande July ''Me and You and Everyone We Know'' kako je super što su joj likovi vezani za površine; baš ta osobina ovaj film čini 'postmodernim'? Zamisli da je ovo film, čovječe! Ivica, tj. ja, stojim na balkonu a ispod ide soundtrack Spiritualizeda!? Tu sam te čekao, kritičar će, ti čovječe slušaš Milesa Davisa i Bulata Okudžavu...kao da nije dosta Miles, još i Okudžava. Mislim, stvarno, Ivice! Pa nisi ti inspektor Banić! Tebi je tridesetpeta na leđima, znači sedamdesetineko godište, a slušaš Milesa i Okudžavu. I onda, ona fora da je Zvone Boban htio kupiti Krležu na metar. Zezate se Ivice, ti i Ivica. Iako, super je što na zidu sobe imaš Slamniga. Uto u knjižaru prekoputa ulazi krupan, proćelav muškarac. Ruke mu vise u L, ne može ih dokraja ispružiti, ono kao Joe Fraiser. Ivica pokaže glavom prema njemu i kaže: Eno Prtenjače! Kritičar ga gleda i misli kako bi anegdota iz romana s jakom šamarčinom možda mogla biti zasnovana na činjenicama. Ti tipovi koji ne mogu ruke dokraja ispružiti kao da u njima imaju feder. Čuj, na to će kritičar, ne zovi pisca, ne smijemo se upoznati, ti si mi simpa lik, rijetko dobar lik, i nitko mi živ neće vjerovati da ovdje nema i neke druge motivacije osim klasičnog slučaja čitalačke simpatije. Njih se dvojica rukuju i Ivica za kraj kaže: znam da će te svi pitati je l' ti zbilja cool novi Prtenjača. Nemoj im ništa odgovoriti na to. Imaš moj blagoslov.