Koncem devedesetih u nas je objavljen Guibertov roman 'Prijatelju koji mi nije spasio život' (Mozaik knjiga, 1997). Glavni junaci ovog romana koji tematizira smrt od AIDS-u bili su poznati francuski mislilac Michel Foucault i još poznatija glumica Isabella Adjani. Unatoč prisutnosti ovih 'zvijezda' roman je na našem tržištu prošao manje-više nezapaženo. Guibert piše naizgled nezainteresirano, hladno pobrajajući dnevnu rutinu svog junaka-a kod njega se radi o njemu samom, jer piše uglavnom autobiografske tekstove-a budući da on također boluje od ove smrtonosne bolesti, to su izvješća s pregleda, nalazi iz bolnice i slično. Nasuprot tome stoje njegova razmišljanja o kulturi, anegdote koje se tiču ljudi kojima se divio: u 'Čovjeku s crvenim šeširom' radi se o slikarima Balthusu i Baconu. Guibert je godinama radio kao novinar i poslom (a još više vlastitim visokim esetetskim afinitetima) je dolazio u kontakt s ovim 'veličinama'. Rođen je 1955., odrastao je slušajući opere na klafre, a svoju je homoseksualnost obznanio još u mladim danima. Ona spomenuta neutralnost čitavih pasaža njegova teksta ima svoje poetičko opravdanje upravo u Guibertovu nastojanju da s granica ljubavi, mržnje, spola i roda, pa na koncu i života, čitatelju pruži što hladnije izvješće. To su crno-bijeli tekstovi čije tkanje povremeno propara boja. Njegovi junaci, unatoč visokoj pozicioniranosti u kulturološkim okvirima svojih sredina (poznati umjetnici, profesori, galeristi) ipak su otpadnici od sistema. Upravo zbog te dimenzije Guibert je bio kultni francuski pisac osamdesetih. Ona spomenuta boja u tekstu dolazi kroz strast njegova alter ega, posebno kada su u pitanju vrhunski umjetnički artefakti. Na Guiberta je presudno utjecao Thomas Bernhard, koji je također, unatoč mizantropiji koja je njegovim djelima davala osnovni ton, svoje najljepše stranice napisao kada je pisao o umjetnicima ili umjetnosti, bez obzira na predznak. Guibert opisuje estetu u rubnoj životnoj situaciji; stvar radikalizira njegovo oboljenje, čijom okolišnom konstatacijom i počinje ovaj roman. Herve se sprema putovati na Krf gdje živi neki njegov znanac slikar. Upravo mu je odstranjen komadić limfnog čvorića ispod lijeve čeljusti, i putna mu je torba puna kojekakvih lijekova, opijuma za smanjenje boli i narkotika zapakiranih kao da su lijekovi, u slučaju da iskrsnu problemi s carinicima. Traga za vrhunskim djelima likovne umjetnosti, i tijekom te potrage sreće se s gomilom falsifikata. Prijateljica ga je podučila kako ih razlikovati, no Guibert ironizira ovu mogućnost pričajući o frendu slikaru koji je živio u strahu da bi falsifikati njegova rada možda mogli biti remek djela. Ova sumnja u autentičnost nestaje kao rukom odnešena kada u radnju uvodi Balthusa. Prvo s njim uspije napraviti intervju, zapravo, i ovdje se radi o tematiziranju falsificiranja iz slikarskog nivoa romana: Balthus ne daje intervjue, nego Herve sjedi u njegovoj blizini na nekom primanju i zapisuje njegove riječi. Slikar, oženjen znatno mlađom Japankom, tijekom večere nazove Japance gangsterima. Novine ovo tiskaju kao ekskluzivu. Nakon brojnih prosvjeda Herve tiska ispriku, a nakon nje još jednu; rezultat: Balthus ga poziva u goste. Tamo velikog slikara vidimo kako pomno natkriljuje sve ulaze u svoju majstorsku radionicu. Odbija Hervea prošetati kroz atelier, ali mu priča o 'Artaudu, Batailleu, Jouveu kao da su njegovi bližnji'. Ove male, eliptične anegdote podsjećaju na Cioranova pisma, gdje su tzv. povijesne veličine također spomenute usput, kao da se radi o najnormalnijim pojavama. Balthus je u Parizu unajmio sobu kod neke stare gospođe koja se sjećala Maneta, a za njega je to već 'daleka povijest slikarstva'. Mrtvi i živi umjetnici u njegovu su kazivanju bili stopljeni u jedinstven amalgam. Svi su oni na neki način stanovnici njegove imaginacije. O Hopperu je rekao: 'A da, shvaćam, onaj mali američki slikar...Ali to nije slikarstvo, to je film, to su specijalni efekti.' Tih specijalnih efekata u Guibertovim prozama nema. Balthus dalje priča kako je tema slikarstva samo slikarstvo. Nešto slično je i s literaturom. Ovaj sljednik Thomasa Bernharda sličnom je metodom kao i veliki Austrijanac, suprotstavljajući strastvene, posvećene živote, bili oni 'samo' ljubavnici ili veliki umjetnici i mislioci, tipičnom i nezainteresiranom životu krda. Bernhard je o paceraju govorio glorificirajući majstorstvo a Guibert o ljubavi pišući o životu bez strasti. I postavljao ga je, slikarskim jezikom rečeno, u dvostrukoj perspektivi. U 'Čovjeku s crvenim šeširom' to je odrađeno stilski, dok o potrazi za umjetninama i stupnjevima bolesti-od koje je Guibert umro 1992. godine-izvještava skoro posve novinarski, no jezik mu se rasplamsa spomene li bilo koje autentično umjetničko nastojanje. Estetika mu je zadnje utočište a AIDS velika metafora unutarnjih i vanjskih preobrazbi. Bilo bi dobro kada bi netko objavio junake transgresivne književnosti Kathy Acker i Dennisa Coopera. Do tada čitajte Guiberta, od kojega je za preporuku u nas još neobjavljeni roman 'Le Paradis'.